Postoje ljudi koji ne govore mnogo o svojim djelima, ali njihova prisutnost, posvećenost i tihi doprinos mijenjaju svijet oko njih. Ediba-Bakira Trbonja-Kapić je upravo takva žena – tiha heroina svakodnevice, Stočanka čije ime još od 2019. godine nosi orden počasne pripadnice najizvrsnijeg Reda Britanskog Carstva, priznanje koje dodjeljuje britanska kruna onima koji svojim djelovanjem mijenjaju živote drugih. A Ediba to svakako čini – svakim projektom, svakom inicijativom, svakim pogledom punim razumijevanja prema drugom čovjeku, piše Glasstoca.ba.
Vratila se u BiH
Rođena u Stocu, gradu vječnog kamenog sjaja, u čijim su sokacima uklesane priče o historiji, boli i ponosu, Ediba je odrasla u domu u kojem su vrijednosti bile jasne – dobrota, čestitost, poštovanje i ljubav prema svome. Njena majka, rahmetli Fadila, bila je voljena i cijenjena među sugrađanima. Ta ljubav prema ljudima i zajednici, koju je baštinila od svoje majke, utemeljila je Edibin životni put. I kada je 1994. godine protjerana iz svog doma, sa samo 16 godina, i kada se kao izbjeglica našla na Heathrowu sa plastičnom torbom i stotinu nada, u njoj je i dalje tinjala iskra Stoca i Hercegovine – ljubavi koja ne prestaje.
London joj je pružio utočište, ali i mnogo više – nove prilike, podršku, obrazovanje, prijatelje i zamjensku porodicu. No, ono što London nije mogao zamijeniti bio je osjećaj doma. Onaj neuhvatljivi osjećaj pripadanja, koji je Edibu, čim je rat završio, vratio kući. Njena odluka da se 1996. vrati u BiH bila je hrabra, gotovo idealistička – ali istinski ljudska. Bila je to odluka žene koja vjeruje u obnovu, u nadu, u mogućnost da se iz ruševina izgradi nešto novo, vrijedno, bolje.
Godinama kasnije, kao šefica kabineta britanskog ambasadora u Sarajevu, Ediba je više od pozicije i funkcije. Ona je snaga iza mnogih humanitarnih inicijativa, žena koja ne čeka da joj neko kaže šta treba – nego vidi gdje nedostaje podrška i djeluje. Diplomatski zimski bazar, koji svake godine prikupi stotine hiljada maraka za djecu i ranjive skupine, samo je jedan od primjera njene energije i truda. Njen rad ne poznaje granice između radnog i slobodnog vremena – jer za Edibu, pomaganje drugima nije dužnost, već smisao.
U svemu tome, nikada nije zaboravila svoj grad. Stolac je i dalje duboko utkan u njen identitet. Govori o njemu s poštovanjem i nježnošću, vraća mu se mislima i djelima. Stočani to prepoznaju. Vole je i poštuju, kao što su voljeli i njenu majku. Jer Ediba, i pored svega što je postigla, ostala je jednostavna, blaga i dostupna – prijateljica, savjetnica, oslonac. Simbol nečeg plemenitog, rijetkog i istinskog.
Orden kao priznanje
Njen orden nije samo komad metala i titula. To je priznanje njenoj borbi, njenom srcu koje kuca za druge, njenoj vjeri da se može – i mora – živjeti drugačije. To je priznanje svim izbjeglicama koje su bile primorane otići, ali nisu zaboravile. To je simbol da i kada nas život baci daleko, mi u sebi nosimo snagu da se vratimo i učinimo razliku.
Ediba-Bakira Trbonja-Kapić često kaže da „krugovi nisu tu da se zatvaraju, nego da se šire“. I zaista, njen život je širenje tog kruga – iz Stoca do Londona, pa opet nazad, kroz projekte, ljude, solidarnost, ljubav. U vremenu u kojem se granice zatvaraju, a razlike potenciraju, ona gradi mostove. Tihim, ali odlučnim koracima pokazuje da empatija i rad mogu da stvore promjenu. Ne uvijek veliku, ali uvijek važnu.
Ediba nije samo žena sa ordenom. Ona je glas savjesti, lice humanosti i simbol nade za cijelu jednu generaciju ljudi koji žele da ova zemlja bude bolja. I Stolac, onaj Stolac iz kojeg je potekla, s pravom je ponosan na nju. Jer u njenim djelima živi i duh tog grada – dostojanstven, nepokoren i pun ljubavi.
Izvor: Glasstoca
Foto: Osobna arhiva
