Zašto neki ljudi nanose bol drugima, dok drugi u istim okolnostima biraju saosjećanje? Pitanje koje je stoljećima mučilo filozofe, danas sve više razjašnjavaju psihologija i neuronauka. Istraživanja pokazuju da zlo ne proizlazi samo iz “lošeg karaktera”, nego i iz kombinacije socijalnih okolnosti, autoriteta i funkcionisanja mozga.
Zašto neki ljudi nanose bol drugima, dok drugi u istim okolnostima biraju saosjećanje? Pitanje koje je stoljećima mučilo filozofe, danas sve više razjašnjavaju psihologija i neuronauka. Istraživanja pokazuju da zlo ne proizlazi samo iz “lošeg karaktera”, nego i iz kombinacije socijalnih okolnosti, autoriteta i funkcionisanja mozga.
Atoriteti
Još 1960-ih, američki psiholog Stanley Milgram sa Yale univerziteta pokazao je koliko su ljudi spremni da povrijede druge ako im to naredi autoritet.
U njegovom poznatom eksperimentu iz 1963. godine, čak 65 posto učesnika nastavilo je davati „električne šokove“ osobi za koju su vjerovali da trpi bol, samo zato što im je to zatražila osoba u bijelom mantilu.
Milgram je zaključio: “Običan čovjek koji izvršava svoju dužnost, bez neprijateljskih namjera, može postati agent u užasnom destruktivnom procesu.” (Stanley Milgram, 1974 — Obedience to Authority)
Nekoliko godina kasnije, Philip Zimbardo je na Stanfordu 1971. proveo “Zatvorski eksperiment”, u kojem su studenti nasumično podijeljeni u uloge zatvorenika i čuvara. Nakon samo nekoliko dana, “čuvari” su postali nasilni i sadistički nastrojeni, pa je eksperiment prekinut.
Zimbardo je kasnije objasnio: “Situacione sile i sistemske okolnosti mogu pretvoriti ljude u izvršitelje zla.” (Philip Zimbardo, The Lucifer Effect, 2007)
Međutim, neuronauka dodaje još jednu dimenziju: pogled unutar mozga pokazuje da razlozi za nasilje nisu samo društveni ili moralni, postoje strukture i mreže koje doprinose.
Studija objavljena u časopisu The Journal of Neuroscience 2018. godine pokazala je da stimulacija dorsolateralnog predfrontalnog korteksa (dlPFC) smanjuje agresivne namjere kod učesnika.
“Povećana aktivnost u ovom dijelu mozga vodi do većeg samokontrole i manjeg poriva za osvetom”, naveli su autori istraživanja (Chester i dr., 2018).
Dalja istraživanja (Raine i dr., 2024) pokazala su da osobe s manjim volumenom sive tvari u istom području pokazuju veću sklonost impulzivnom i antisocijalnom ponašanju.
“Smanjena funkcija prefrontalnog korteksa može oslabiti sposobnost donošenja moralnih odluka”, objašnjava neurokriminolog Adrian Raine sa Univerziteta Pennsylvania. “Ali geni i mozak nisu sudbina: oni predisponiraju, ne predodređuju.” (The Guardian, 2013)
Iako su neurološki faktori važni, ključnu ulogu ipak igraju društveni i moralni konteksti. Filozofkinja Hannah Arendt još je 1963. u svojoj knjizi Eichmann in Jerusalem upozorila na “banalnost zla” opisujući kako zlo često čine obični ljudi koji ne razmišljaju o tome šta čine.
Upravo ta ravnodušnost i sljepoća pred autoritetom, pokazala su istraživanja, često stoje iza najtežih zločina, od ratnih zlodjela do svakodnevnog nasilja u porodici.
Rizici, ali i moralna odgovornost
Psiholozi ističu da razumijevanje korijena zla nije opravdavanje, nego preduslov za prevenciju, što znači da naučnici naglašavaju kako ove biološke predispozicije ne znače i moralno oslobađanje. Jačanje empatije, emocionalne pismenosti i moralne odgovornosti u porodici i obrazovanju smatra se najefikasnijim načinom da se smanji nasilje.
Kako je to Zimbardo sažeo u svom TED govoru: “U svakom čovjeku postoji i heroj i zločinac. Na nama je koga ćemo hraniti.” (Philip Zimbardo, TED Talk, 2008)
Filozofska tradicija podsjeća da moralni čin nije samo racionalna odluka, već i čin empatije. Dok neuronauka mjeri impulse, filozofija podsjeća na dužnost da “mislimo” prije nego što djelujemo jer upravo nedostatak mišljenja, kako je pisala Arendt, otvara prostor zlu.
U tom smislu, razumijevanje mehanizama mozga može pomoći da prepoznamo rizike, ali ne može zamijeniti moralnu odgovornost.
Foto: Freeimages
Izvor: The Journal of Neuroscience
