Gdje se susreću umjetnost, strategija i zajednica?
U radu Iman della Luna Glušac.
Njena praksa kreće se između kreativnog stvaranja, razvoja projekata i rada sa ženama. Formati se mijenjaju, ali pitanje ostaje isto: kako ideja postaje prostor. Kako dobija oblik. Kako traje.
Iman djeluje kao kreativna direktorica i strateška saradnica. Ne zanima je samo estetika, već i priča iza nje: narativ, pozicioniranje, dugoročna održivost. Kako kulturne inicijative mogu imati jasnu strukturu, ekonomsku i društvenu, a da pritom ne izgube integritet?
U uređivačkom radu fokusira se na sadržaj i na to kako se kulturni diskurs gradi u javnosti. Vjeruje da način na koji postavljamo pitanja određuje odgovore koje društvo može ponuditi.
Paralelno, kroz retreatove i rad sa ženama, istražuje kolektivni prostor. Okupljanja koja vodi oslanjaju se na tijelo, kreativne procese i strukturirani dijalog. Taj rad nije odvojen od profesionalnog svijeta – on je njegov temelj.
Jer bez sigurnosti, povjerenja i prisutnosti nema ni inovacije. Ni održivog modela.
Zato kod Iman umjetnost, strategija i rad sa ženama nisu tri različita pravca.
To su tri načina da se postavi isto pitanje: kako graditi sisteme koji su istovremeno estetski, etički i održivi.
“Milje”: proljeće u Sarajevu, u prostoru Hram
Ovog ranog proljeća u Sarajevu, u prostoru Hram, bit će predstavljen triptih “Milje”, izložba koja tradicionalni vez pomjera iz privatnog prostora doma u javni prostor susreta.
Milje je tekstil koji su žene vezle rukom. Iman ovu priču povezuje sa vlastitim naslijeđem i balkanskom ženskom tradicijom, posebno kroz figuru svoje nane koja veze.
“U tom pokretu nema spektakla, ali ima koncentracije, preciznosti i strpljenja, snage koja nije bila glasna, ali je bila temeljna”, objašnjava Iman.
Milje je nekada bio položen na sto.
A sto je bio mjesto okupljanja.
Dok su žene vezle, govorile su. Dijelile su brige, političke frustracije, strahove, svakodnevne terete. Sto je postajao mikro-prostor zajednice, paralelna infrastruktura društva, bez institucionalne moći, ali sa stvarnom funkcijom.
U društvu koje nikada nije sistemski procesuiralo vlastitu traumu, takvi prostori su nestali ili su potisnuti.
“Kolektivni PTSP u Bosni i Hercegovini, u ovom kontekstu, nije samo medicinska kategorija, već način tišine, fragmentirane komunikacije i generacijski prenesene napetosti. Ako institucije nisu otvorile prostor za obradu, kultura mora”, poručuje Iman.
“Milje nastaje iz te potrebe”, zaključuje.
Triptih kao iskustvo
Izložba je koncipirana kao triptih. Ne simbolički, nego iskustveno.
Prvi sloj čine objekti i unisex komadi nakita nastali od originalnih miljea integrisanih u drvo i smolu. Tekstil koji je nekada bio podloga sada se pomjera na tijelo. Milje postaje nosiv, vidljiv, aktiviran.
Nakit briše granicu između relikvije i savremenog dizajna, između intimnog i javnog. Trauma i memorija nisu rodno ograničene, zato ni forma nije.
Drugi sloj je zvuk: DJ set koji spaja folklorne motive i elektronski puls. “Folklor nosi kolektivno pamćenje, duboko ukorijenjeno u zemlji i jeziku, dok elektronska muzika donosi savremeni ritam. Njihova fuzija ne imitira prošlost, ona je prevodi u sadašnjost”, objašnjava Iman della Luna.
Treći sloj je tekst i poziv na komunikaciju. Milje nije samo materijalni rad. On postaje okvir za razgovor.
U Hramu će ljudi sjediti za stolovima, ne samo posmatrati. Izložba postaje situacija. Otvaraju se teme o traumi, o šutnji, o teretu koji se dugo nosio individualno.
“Zato je izbor prostora Hram bio svjestan. Hram je listening bar, prostor u kojem se ostaje, sluša i boravi.” Umjesto galerijskog prostora kroz koji se prolazi, Iman bira prostor u kojem se sjedi.
Jer, kako kaže, iscjeljenje ne počinje iz distance.
Počinje za stolom.
Materijali kao pejzaž pamćenja
Tokom dvije godine sakupljani su originalni miljei iz gradova, sela i planinskih krajeva regiona. Autentični radovi žena čiji se tragovi ruku sada pojavljuju u novom kontekstu.
U triptihu, ti miljei ulaze u smolu zajedno sa drvetom.
Kako nam je Iman naglasila, materijali su birani svjesno i ekološki odgovorno: drvo priziva šume i priču o teritoriji, smola transformiše i konzervira i tekstil nosi memoriju tijela.
“Bosna i Hercegovina je prostor rijeka i šuma koje su pod stalnim pritiskom. Odnos prema prirodi i odnos prema kolektivnoj traumi proizlaze iz istog sistema vrijednosti”, pojasnila je i dodala da milje kao mreža niti postaje metafora ekosistema: sve je povezano, nijedna nit ne stoji sama.
“Milje” nije povratak tradiciji, već prostor susreta
“Milje” nije nostalgija.
Nije dekoracija.
Nije povratak tradiciji.
Iman della Luna Glušac stvorila je “Milje” kao prostor u kojem se možemo suočiti, govoriti i početi iscjeljivati, kao umjetnički okvir koji vraća zajednicu tamo gdje je dugo postojala samo tišina.
To je poziv da se teret podijeli.
Da se osvijesti da niko nije sam.
Da se ponovo uspostavi sto kao mjesto istine.
Možda reforme počinju zakonima i politikama, ali društva se obnavljaju tamo gdje ljudi mogu govoriti bez straha.
Ponekad je dovoljno stvoriti strukturu – sto, materijal, zvuk i prisustvo – da se teret pomjeri iz samoće u zajednicu.
Za početak, potrebno je vratiti prostor za razgovor.
https://www.imandellaluna.com/
Ustupljene fotografije
