Postoje žene koje znaju da se obuku lijepo.
I postoje žene koje znaju zašto se oblače baš tako.
Lejla Toskić pripada ovom drugom, rjeđem profilu, onom koji modu ne doživljava kao površinu, već je živi kao susret. Kao susret sa sobom, sa emocijom i sa onim trenutkom u kojem ženi treba da je neko vidi dublje nego što ona u tom času vidi samu sebe.
“Nikad ne znaš ko i kakav ti ulazi u radnju”, kaže. “Neko dođe nervozan, neko slomljen, neko samo umoran.” U tim trenucima, njen zadatak postaje jasan: da to mjesto pretvori u ostrvo sreće, u prostor u kojem se barem na sat vremena ostavlja težina dana, problemi i negativne misli.
I tu, zapravo, počinje njena priča.
Put koji nije počeo u modi
Rođena u Sarajevu, iz njega odlazi u Italiju već sa 12 godina. Otac ostaje u Sarajevu, majka u Trstu, a život je vrlo rano od nje tražio snalažljivost prije nego snove. Iako je željela biti frizerka, završava komercijalnu školu i zapošljava se u fabrici namještaja. Dani prolaze uz šmirglanje i farbanje stolica, a ruke joj pucaju od rada. Svakog jutra i svakog povratka s posla prolazi pored elegantne radnje s odjećom koju sebi tada nije mogla priuštiti.
Jednog dana, s platom u ruci, odlučuje da pređe prag radnje koju je do tada samo posmatrala izdaleka. Na kasi je dočekuje visoka bivša manekenka, Njemica, koja joj najprije pogleda ruke, a zatim je tiho upita: “Zašto su ti ovakve?”
Odgovor koji je uslijedio Lejla nije mogla predvidjeti. Umjesto pitanja, stigla je ponuda: “Ti od danas popodne počinješ raditi ovdje.”
U toj radnji ostaje skoro šest godina. Tokom tog perioda uče je, oblikuju i postepeno joj daju odgovornost i povjerenje, sve do vođenja radnje. A onda, 2006. godine, život naglo mijenja ritam – umire joj otac, Fadil Toskić, poznato ime u Sarajevu i BiH. Lejla se vraća na nekoliko mjeseci, ali iz te tišine donosi odluku koja joj trajno mijenja smjer: odlazi u Milano.
Škola luksuza i ljudi
U Milanu je započela rad za Max Mara Fashion Group. Kasnije je uslijedio i Fendi – gotovo filmski, nakon što je uslužila klijente za koje se kasnije ispostavilo da su ljudi iz modne kuće. Počela je kao prodavačica, u luksuznom svijetu u kojem su cijene bile mnogo drugačije.
Jedan trenutak poseban je za nju. U radnju je ušao par skromnog izgleda. Dok su ih druge prodavačice zaobilazile, Lejla im je prišla. Gospodin je tražio poklon za suprugu, a iz tog razgovora proizašla je prodaja bunde vrijedne šest cifara.
“Nikad ne smiješ potcijeniti čovjeka”, govorila je. “Ako znaš prodati torbu od deset centi, znaćeš i onu od tri hiljade eura.” Kako naglašava, ključ je uvijek bio isti – ispričati priču, jer ljudi ne kupuju stvar, nego emociju.
Devet godina je provela u Fendiju, radeći s VIP klijentima, učeći vizuelni identitet, psihologiju luksuza i odnose s ljudima. Nakon toga se vratila u Trst, ponovo u Max Maru, gdje je postala store menadžer i regionalno je pokrivala gradove poput Firence, Verone i Bergama.
“Max Mara mi je dala najbolju školu, a to su samokontrola, liderstvo i timski rad“, istakla je. “Lider nije ego. Lider je autoritet i primjer.”
Povratak kući i novi smisao
Nakon 33 godine u Italiji, najbitnijih godina svog života, Lejla se vratila u Sarajevo. Razlog je bio jednostavan i duboko ličan: ljubav. Ali i želja da znanje koje je godinama gradila konačno prenese kući.
Otvorila je butik, ali ne onaj klasični.
“Danas su žene zauzete”, govori. “Dođu i kažu: Imam bitan sastanak za dva dana. Ne želim razmišljati.” Tada Lejla preuzima, sluša, posmatra i u nekoliko minuta prepoznaje ono što ženi treba.
Njen prostor ne funkcioniše kao mjesto kupovine, već kao mjesto smiraja. Ako žena želi govoriti – sluša je. Ako želi tišinu – poštuje je.
“Moraš biti pametan i osjetljiv da ne pređeš granicu.”
S posebnim poštovanjem govori o balkanskim ženama, snažnim, postojanim, toplim i temperamentnim, emotivnim, ali izuzetno izdržljivim. O ženama koje istovremeno nose i porodicu i karijeru, koje znaju biti i nježne i oštre, i tihe i glasne, koje se vole dotjerati, ali tačno znaju zašto to rade.
“Mi imamo prelijepih žena”, naglasila je. “I to su često ostvarene, pametne, hrabre žene.”
Granello di Pepe – biberovo zrno
Naziv butika nosi ličnu priču. Granello di Pepe znači biberovo zrno, a to je nadimak koji su joj dali roditelji. Nemirna, snalažljiva i uvijek prisutna, poput bibera.
“Mali biber ide sam i uvijek nađe svoj put.”
Robu bira instinktivno, često suprotno trendovima. Ne vodi je sezona, već trajanje.
“Hoću da kupiš jedan komad koji možeš nositi na deset načina”, kaže. “Može to biti i obična bijela košulja, ali ja ću ti je napraviti tako da ti daje sigurnost.”
Stil kao alat samopouzdanja
Lejla ženu ne “upakuje” zbog drugih. Sve što radi, radi zbog nje same.
“Promjena mora da se vidi kad žena uđe na posao. Ali ta promjena ne počinje od odjeće. Počinje iznutra.”
Voli hrabre žene. One koje žele probati nešto drugačije. One koje su se probudile.
“Žene danas uzimaju moć. Ne spavaju više.“
Za sebe kaže da ne voli puno pričati, više voli raditi.
“Ne bi imalo istu moć da ti prepričavam. Ja to uradim na tebi.”
Žena koja gradi žene
“Imam 27 godina radnog staža u modi”, kaže mirno. “I ono što danas donosim ovdje je personalni odnos. To je razlika.”
Najveća satisfakcija joj je poruka klijentice koja napiše: “Ovo je top. Prodala si mi realnost u koju ni sama nisam vjerovala.”
I upravo tu leži suština Lejle Toskić i Granello di Pepe u Vrazovoj 4.
Ne prodaje odjeću.
Ona ženama vraća osjećaj da mogu, da vrijede i da budu hrabre.
A kad se to dogodi, stil nastane sam od sebe.
Ustupljene fotografije
