Kada je prije više od 40 godina rodila djevojčicu Maida Saržinski iz Sarajeva imala je očekivanja: prvo frizurice, kikice, potom suknjica, pa na kraju zet i unučad.
“Ali život je htio da imam sina koji se nedavno oženio, sad imam i snahu”, počinje Maida svoju priču o prihvatanju svog transrodnog sina.
Sada s osmijehom i teško opisivim ponosom u očima kaže kako ima sina, ali u početku nije bilo lako prihvatiti malo drugačije okolnosti.
O transrodnim osobama zna skoro sve
“Zato što mi roditelji gledamo svoju djecu onako kako mi želimo da ih vidimo i zamišljamo njihovu budućnost, vjerovatno onako kako mi to planiramo, očekujemo. Ja sam zamišljala da će moje dijete završiti srednju školu, fakultet, pa će se onda udati, pa će onda imati dvoje, troje, četvoro djece, ne znam koliko”, priča Saržinski.
O transrodnim osobama zna skoro sve, istraživala je, učila, pitala i u potpunosti razumije razlike između spola i roda. Pomalo joj je krivo što do sinovljeve 18. godine nije prepoznala da se njen sin ne osjeća srećno u rođenom polu.
“Kada nam je u 18. godini rekao da se ne osjeća kao djevojka, mi smo kao roditelji odmah rekli – u redu, sve je to super, mi tebe volimo i prihvatamo, ti si naše dijete i želimo ti sreću, ali da je bilo lako, nije”, sjeća se trenutka kada je njihov sin odlučio podijeliti svoja osjećanja.
S vremenom su se Maida i njen suprug privikavali, ali sinu nikada nisu postavili pitanje – jesi li sigurna. Znali su da su izbori njihovog djeteta jedini put ka njegovoj sreći.
Uz svu dobru volju nije bilo lako nakon 18 godina promijeniti svijest o rođenom djetetu.
“Mi smo se svom djetetu prilično dug period obraćali u ženskom rodu i to je bilo skroz ok, jer je i on to tako prihvatio i rekao – imam žensko ime, svi mi se obraćaju u ženskom rodu.”
No njihov sin je prije nekoliko godina odlučio da ga se oslovljava samo u muškom rodu.
“To je u redu, zato što on izgleda kao muškarac, djeluje kao muškarac, on jeste muškarac i stvarno je smiješno onda kad se nekom muškarcu obraćaš u ženskom rodu, malo dovodiš i sebe i njega u neku nezgodnu situaciju”, priča ova ponosna majka ne skidajući svoj široki osmijeh s lica.
Jasno joj je zašto su prošle decenije od trenutka autovanja (proces saopštavanja rodnog identiteta/seksualne orijentacije) do zahtjeva da ga se tretira isključivo kao muškarca, smatra da je to normalni dio samoprihvatanja i samopropitivanja.
Vraćajući se na dan kada je saznala da je zapravo rodila muškarca, Maida kaže kako je prvobitni šok morala staviti na čekanje.
“Imam nešto da vam kažem”, rekao je njihov tada tek punoljetni sin dok je Maida postavljala tanjire na stol pun hrane.
“Zamalo nisam počela plakati, i nisam imala dovoljno vremena ni da se svađam ni da raspravljam ni da bilo što kažem, jer nam je rekao 15 minuta ili možda pola sata prije dolaska gostiju”, kaže Maida.
U tom trenutku bila je, sjeća se, tužna, povrijeđena i zbunjena. Nije znala kako da se ponaša i šta da radi. Najviše ju je bilo strah grešaka.
“Da ne kažem nešto pogrešno.”
Poruka ostalim roditeljima: Prihvatite svoju transrodnu djecu
Maidi se nekada činilo da je rijetko ko razumije, ali danas ima sa kim da dijeli svoje stvarnost. Sa desetinama drugih roditelja okupljenih u grupu roditelja i djece “Zagraljaj” razgovaraju o svojoj LGBTIQ djeci, njihovim problemima i svakodnevnim izazovima.
“Pomažemo jedni drugima, dajemo snagu jednim drugima, isti smo tu. Ista su nam razmišljanja, iste su priče, iste su podrške svojoj djeci. Kroz sve to, prisustvuješ i raznim edukacijama, jer niko od nas nije rođen da sve zna. Imaš određena ubjeđenja: trebaš da se rodiš kao žensko ili muško, ali to nije uvijek tako”, dodaje Saržinski.
U stvarnosti uviđa da život nije moguć u naviknutim i nametnutim normativima. Stvarnost je individualna, i zavisi od ličnih izbora, osjećanja, strahova, razmišljanja…
“I treba nam svima edukacija koja ti pomogne da to sve malo drugačije vidi i da shvatiš, i na kraju krajeva da prihvatiš.”
Drago joj je što su i mnoga druga djeca, poput njenog sina, sigurna u prodičnom okruženju.
“Osnovno je da svi roditelji budu svjesni da time što prihvate i podrže svoje dijete, bez obzira šta kaže, i oni postaju sretniji. Kasnije to dijete raste vrlo sretno, razvija se sretno i pravi sebi sretni životni prostor”, uvjerena je Saržinski.
Problemi transrodnih osoba
Zdravstvene vlasti u Bosni i Hercegovini godinama odbijaju bilo kakav vid saradnje na unapređenju procedura za promjenu pola. Tako ministarstva nemaju jasne protokole o potpunoj dokumentaciji, a Sarajevski otvoreni centar godinama upozorava na taj problem.
Federalno ministarstvo zdravstva odbija da olakša proceduru, odnosno potrebnu medicinsku dokumentaciju, za promjenu oznake pola u ličnim dokumentima.
Maidin sin u Bosni i Hercegovini zbog neodgovornih i nesenzibilnih vlasti osjeća taj problem. Ima muško ime, ali u ličnim dokumentima navedena je oznaka pola – žensko. To često može izazvati poteškoće u svakodnevnim životnim situacijama, poput prelaska granice.
“Pošto nije uradio i neće uraditi kompletnu tranziciju, u BiH smo uspjeli da zakonski napravimo promjenu imena, pa u njegovom dokumentu piše muško ime, ali ništa dalje od toga.”
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova FBiH ranije su pojasnili da je oznaka pola u ličnim dokumentima uređena propisima iz oblasti matičnih knjiga, a da je upis činjenice rođenja propisan Pravilnikom o obrascima prijave rođenja djeteta i potvrde o smrti.
„Navedenim pravilnikom je propisano da prvi dio prijave rođenja djeteta na Obrascu 1. i 2. u okviru kojeg je podatak o Spolu djeteta – muško ili žensko popunjava ovlašteni ljekar zdravstvene ustanove u kojoj je dijete rođeno. Utvrđivanje činjenice spola djeteta je u nadležnosti zdravstvene ustanove, tj. ovlaštenog ljekara odnosno nije u nadležnosti ovog Ministarstva”, naveli su iz Ministarstva.
No, u susjedstvu nije tako. Maida je zbog toga srećna jer njen sin ima i pasoš Republike Hrvatske.
“U hrvatskim dokumentima može, bez da uradi kompletnu tranziciju, izvršiti zamjenu i imena i spola, ali naravno i to traje. Trenutno smo u realizaciji promjene oznake spola i imena u hrvatskim dokumentima, s kojim on putuje i radi. Imaće i muško ime i oznaku muškog pola, ali ne u BiH”.
“Na to u zemlji rođenja nema pravo”, kaže sliježući ramenima, kao odrazom nezadovoljstva bh. zakonodavstvom.
Mišljenje okoline kao irelevantan detalj
Većina transrodnih osoba u BiH živi u strahu od odbacivanja i nasilja okoline, ali iskustvo Maidinog sina je drugačije.
Mišljenje okoline joj nije važno, ali joj je drago što je njen sin prihvaćen.
“Ko hoće da prihvati naše djece, neka prihvati. Ko neće, ne mora, ali mi imamo zaista samo pozitivna iskustva. Nisam imala do sada, ni ja, niti bilo ko od nas, neko negativno iskustvo. Imamo komšije koje su najnormalnije i često me pitaju kako mi je sin”, dodaje naša sagovornica.
No, ima i onih koji u neznanju Maidu pitjau kako joj je kćerka, ali ona uvijek ima spreman odgovor koji je ponekad nasmije.
“Ja kažem – dobro mi je sin.”
Za kraj razgovora kaže da bi njenom sinu život bio puno teži da nije imao podršku roditelja. Zato svim roditeljima poručuje da prihvate svoje djecu.
“Pokažite im ljubav, bez obzira na sve.”
Autor: Slađan Tomić/Radiosarajevo
Foto: SOC / Maida Saržinsk
