Nakon što je početkom godine donesena odluka o povećanju minimalne plaće u Federaciji BiH, Vlada je donijela i posebnu uredbu kojom je najavila „pomoć“ poslodavcima. Ideja je bila da se ublaže troškovi koje poslodavci imaju zbog rasta minimalca, no način na koji je ta pomoć zamišljena otvorio je brojna pitanja.
Prema toj odluci, poslodavci radnicima mogu neoporezivo isplatiti dodatnih 200 eura, uz uvjet da u nalogu navedu da se radi o „pomoći Vlade Federacije BiH“. Time se stvara dojam da država osigurava dodatna sredstva, iako ih u praksi poslodavci izdvajaju iz vlastitih prihoda.
„Ta uredba se zove pomoć Vlade Federacije BiH. Da, za njih je pomoć to što oni nama naše pare vraćaju. I to dio para. To je za njih pomoć“, ističe poduzetnik iz Kaknja, Benjamin Hekić, u podcastu Ambition Backstage.
Gdje nastaje nesporazum?
Sam koncept „pomoći“ zapravo je doveo do pogrešnih interpretacija u javnosti. „Tolika medijska propaganda ljude je odvela u totalno drugu stranu. Čak neki radnici misle da to nešto vlada uplaćuje pa privrednici dobiju od vlade“, pojašnjava Hekić.
Problem nije samo u terminologiji, nego i u percepciji. Kada se državne mjere komuniciraju na ovakav način, stvara se slika da novac dolazi „od države“, dok se stvarni izvor – privatni sektor – zanemaruje.
Država nema „svoj“ novac
Ova dilema nije specifična samo za BiH. I u Hrvatskoj se godinama vodi rasprava o istoj temi. Ivana Matić, osnivačica Women in Adria, u razgovoru podsjeća: „Mi smo se isto u Hrvatskoj borili i borimo se s tim objašnjavanjem da država nema svoje novce. To su sve naši novci.“
Hekić naglašava da se ne radi čak ni o porezima koji se refundiraju, već o izravnim isplatama iz džepa poslodavaca. „Ovo nije ni stvar novca kojeg vi uplatite kao poreze pa da vlada refundira. Ne! Nego za njih je njihova pomoć kad ja sa svog računa i svoje firme uplatim novac radniku. To je za njih njihova pomoć.“
Zašto zaposlenici nemaju potpunu sliku
Jedan od razloga zbog kojeg dolazi do ovakvih nesporazuma je činjenica da poslodavci obračunavaju i plaćaju poreze i doprinose u ime radnika. Budući da zaposlenici na račun primaju samo neto iznos, bez uvida u cjelokupne troškove, često nemaju svijest o tome koliki su stvarni izdaci poslodavca.
Zbog toga se gubi osjećaj o stvarnim troškovima poslovanja, ali i o efikasnosti države. Ako se ne vidi koliki je udio poreza i doprinosa u ukupnoj plaći, teško je procijeniti koliko se taj novac vraća kroz kvalitetne javne usluge, a koliko se gubi u neučinkovitom sustavu.
Potreba za edukacijom i transparentnošću
Ovakve situacije pokazuju koliko je važno javno educirati o tome tko u društvu stvara vrijednost. Poduzetnici svojim radom i rizikom ne samo da zapošljavaju, već uplaćuju poreze i doprinose iz kojih se financira zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav.
„Poduzetnici pune proračun, a bez njih sustav se ne može održati“, naglašava Hekić. Zato je, smatra, važno da i radnici i šira javnost razumiju da poslodavci nisu protivnici, već partneri u stvaranju stabilnog društva.
Pogled prema budućnosti
Ako se nastavi praksa da se poduzetnički novac predstavlja kao „državna pomoć“, percepcija javnosti o realnom sektoru ostat će iskrivljena. Dugoročno, to može obeshrabriti nove generacije da pokrenu vlastiti posao i otežati zagovaranje reformi koje bi olakšale poslovanje.
S druge strane, otvoreni razgovori poput ovoga mogu biti korak prema promjeni. „Najveći problem je što ljudi kod nas često ne znaju kako funkcionira sustav. Edukacija je ključ – da i radnici i šira javnost shvate da poduzetnici nisu protivnici, nego saveznici. Ako nama bude bolje, i zaposlenicima i državi će biti bolje“, zaključuje Hekić.
