Iako se danas često govori o odlasku studenata ili naučnika u strane zemlje zbog stručnog usavršavanja, te pronalaska posla – priča o profesorici Dunji Aksentijević Ricciarelli i doktorici Ivani Iveljić pokazuje da znanje i saradnja mogu prevazići sve granice, pa i one geografske.
Naime, njihov zajednički rad na doktorskoj disertaciji iz interventne kardiologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli primjer je kako dijaspora i domaći stručnjaci mogu zajedno stvarati rezultate vrijedne svjetske pažnje.
Njih dvije je povezala nauka i želja za napretkom.
Profesorica Dunja Aksentijević Ricciarelli, porijeklom iz Tuzle, danas predaje i vodi istraživačke projekte na prestižnom Queen Mary University of London, gdje je prepoznata kao jedna od najistaknutijih istraživačica u oblasti kardiovaskularne fiziologije i metabolizma.
Iza sebe ima više od dvije decenije naučnog rada i brojna međunarodna priznanja.
S druge strane, doktorica Ivana Iveljić, mlada doktorica iz Bosne i Hercegovine, pokazala je izuzetnu odlučnost i naučnu radoznalost. Uprkos izazovima koje nosi istraživački rad u složenim okolnostima, svojom predanošću dokazala je da se vrhunski rezultati mogu ostvariti i u domaćem akademskom okruženju – uz podršku mentora iz dijaspore.
Njihova saradnja započela je u periodu kada su pandemija i fizička udaljenost prijetile da prekinu mnoge međunarodne projekte. Međutim, one su uspjele realizovati doktorsku disertaciju iz interventne kardiologije koja je privukla pažnju stručne javnosti.
Doktorica Ivana Iveljić je 10. oktobra odbranila doktorsku disertaciju pod nazivom “Dugoročni efekti adjuvantne hemoterapije sa 5-fluorouracilom i capecitabinom na koronarne krvne sudove kod onkoloških bolesnika”, a mjesto u komisiji pronašla je i Dunja, koja je ujedno imala i ulogu mentorice.
Čitaj više: Tuzlanka Dunja Aksentijević postala profesorica na prestižnom Univerzitetu u Londonu
Aksentijević je kazala kako je doktorska disertacija doktorice Ivane Iveljić prva studiju ovakvog tipa, ne samo u BiH, veći i u svijetu.
Istraživanje tokom rada je obuhvatilo više od hiljadu ispitanika, te su kombinovani onkološki, laboratorijski i invazivni kardiološki pristupi.
Disertacija je postavila temelje za razvoj kardioonkologije u regiji. Pokazala je da čak i kod pacijenata bez prethodnih srčanih oboljenja hemoterapija lijekovima 5-fluorouracil i capecitabin može izazvati kardiovaskularna oštećenja, često bez vidljivih simptoma.
Ovi nalazi naglašavaju potrebu za sistematskom kardiološkom procjenom prije, tokom i nakon onkološke terapije te predstavljaju važan temelj za razvoj kardioonkologije u kliničkoj praksi.
Doktorica Ivana otkrila je da njihovo istraživanje pokazuje kako pacijenti oboljeli od karcinoma debelog crijeva koji prežive pet godina nakon dijagnoze često kasnije umiru od kardiovaskularnih bolesti.
Naglasila je i da rezultati upućuju na potrebu za proaktivnim pristupom i kardiološkim nadzorom ove grupe pacijenata.
Njihov rad tokom pandemije bio je jako izazovan, ali, kako kažu, to ih nije spriječilo da istraju u zajedničkom radu. Kazale su i kako upornost i zajedništvo mogu održati kontinuitet nauke i kada je svijet u zastoju. Iako je njihov rad završen, ističu kako saradnja neće ovdje završiti, već donosi početak jedne dublje i zrelije saradnje.
Ova priča je dokaz da Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal – u ljudima koji su ostali, ali i u onima koji su otišli, a i dalje žele doprinositi domovini. Njih dvije su dokazale da dijaspora nije izgubljena snaga, već pokretač ideja, ali i inspiracija za mlade naučnike.
Izvor: Tuzlanski.ba
