Petar Đaković, General Manager u Asconatisu, na svom je LinkedIn profilu podijelio iskustvo koje ga je oblikovalo kao lidera. Priča vraća desetak godina unazad u trenutak kada je cijeli sektor firme bio pred propašću.
Kriza koja je prijetila svemu
Ključni klijent iz Njemačke, ugovor od kojeg je zavisio čitav sektor, bio je pred raskidom. Softver je imao sistemsku grešku koju niko nije mogao riješiti sedmicama.
Đaković se prisjeća:
“Sećam se te sale za sastanke. Bila je puna. Direktor prodaje, vođa projekta, šef razvoja, ja. Svi smo bili u skupim odijelima, mirisali na paniku i preskupu kafu. Na stolu grafikoni, izvještaji, akcioni planovi. Koristile su se riječi kao ‘sinergija’, ‘proaktivni pristup’, ‘optimizacija resursa’. Pričali smo satima. Svi su imali teoriju, niko nije imao rješenje. Nemci su nam dali 48 sati ili povlače sve.“
Neočekivani junak
U trenutku kada su strategije postale prazne riječi, Đaković je pitao: „Gdje je Dragan?“
Dragan je bio inženjer s najdužim stažom. Nikada nije bio na sastancima s klijentima, nije znao da se obuče, govorio je samo kada mora, i to u šiframa razumljivim jedino inženjerima. Uvijek je sjedio u ćošku server sobe, okružen monitorima i praznim šoljama kafe.
Kada su ga doveli u salu, izgledao je kao da je izvučen iz radionice na gala večer. Samo je tražio laptop.
„Tih pet minuta tišine bila su najduža u mojoj karijeri. U sali punoj direktora čulo se samo Draganovo kucanje po tastaturi. Nije koristio miša, samo tipke. Nakon tri minute okrenuo je ekran: ‘Evo ga. Neko je u trećoj reviziji koda ostavio ——-. Zato puca ———. Treba mi dva sata da sve prekompajliram i podignem novu verziju.’”
Zatim je dodao rečenicu koja je ostala zapamćena: “I recite prodaji da prestane obećavati klijentima funkcije koje nemamo.”
Ugovor je spašen. Firma je nastavila rasti. Dragan se vratio u svoju server sobu i ostao tamo do penzije – nikad nije postao menadžer, niti je htio.
Lekcija za sve lidere
Te večeri, kaže Đaković, naučio je ključnu lekciju:
“Vrednost moje firme nije bila u sali za sastanke. Nije bila u odijelima, titulama i PowerPoint prezentacijama. Bila je u tihim prstima na tastaturi. Postoje dvije vrste ljudi: oni koji pričaju o poslu i oni koji rade posao. Previše često nagrađujemo, slušamo i unapređujemo ove prve. Ali firmu spašavaju ovi drugi.“
Od tada, na sastancima više ne sluša najglasnije, nego gleda one koji šute. Jer – u tišini se kriju rješenja, a u buci izgovori.
Izvor: Linkedin
Foto: Canva/Osobna arhiva