Ako ste ikada pokušali objasniti strancu šta tačno znači bosansko “vidjet ćemo”, vjerovatno ste brzo odustali. Jer to nije samo odgovor. To je osjećaj, procjena situacije, način da se izbjegne konflikt, a ponekad i tiho “ne” upakovano u ljubaznost. “Vidjet ćemo” može značiti da nije pravi trenutak, da sagovornik ne želi razočarati drugu stranu ili jednostavno da se odgovor već zna, ali se ne izgovara naglas. I upravo tu počinje priča o kulturama visokog konteksta komunikacije, priča za koju mnogi ljudi ne znaju da u njoj već cijeli život učestvuju.
Bosna i Hercegovina, kao i veći dio Balkana, pripada kulturama u kojima se ne govori sve direktno, ali se zato mnogo toga razumije. Ovdje se komunikacija ne svodi samo na riječi, već na ton, pogled, pauzu, okolnosti i, ono najvažnije, odnos među ljudima. Kod nas “navrati kad stigneš” ne znači uvijek bukvalan poziv, kao što ni “ma lako ćemo” ne znači da problema nema, nego da ih zasad ne želimo otvarati.
Kad riječi nisu dovoljne
U kulturama visokog konteksta, značenje poruke ne nosi samo izgovoreno. Nosimo ga u gestama, mimici, tišini i zajedničkom iskustvu. Ako nešto moraš objasniti do kraja, često znači da povjerenje još nije izgrađeno. Zato se kod nas mnogo toga rješava pogledom, uzdahom ili kratkom pauzom u razgovoru.
Na Balkanu se to vidi svaki dan. Znamo kad je “dođi kad hoćeš” iskren poziv, a kad samo forma. Znamo da gost nikad ne smije prihvatiti prvu ponudu kafe ili kolača. Prva je reda radi, druga iz pristojnosti, treća iz srca. Znamo i da tišina za stolom ne mora značiti nelagodu. Ponekad znači poštovanje, ponekad neslaganje, a ponekad samo razmišljanje.
Kako se kod nas kaže “ne”, a da se ne kaže “ne”
Direktno odbijanje u bosanskohercegovačkom kontekstu često se smatra previše grubim. Zato se “ne” zamjenjuje rečenicama poput: “Teško je sad”, “Nije trenutak”, “Vidjećemo poslije” ili “Da sam bar mogao…“. Očekuje se da sagovornik razumije poruku bez da mu se ona servira sirovo i konačno.
Čak i konflikt često rješavamo indirektno: preko treće osobe, humorom ili čekanjem “pravog momenta”. Cilj nije pobijediti u razgovoru, već sačuvati odnos.
Mi i Japan: bliži nego što mislimo
Zanimljivo je da se Bosna i Hercegovina, po načinu komunikacije, u nekim aspektima nalazi bliže Japanu nego Americi. U Japanu se direktno “ne” rijetko izgovara i očekuje se da sagovornik osjeti odgovor kroz ton, pauzu ili neodređen izraz. Na Balkanu se radi isto, samo s više emocije i manje rituala.
S druge strane, Sjedinjene Američke Države pripadaju kulturama niskog konteksta. Tamo se cijeni jasna poruka, direktnost i eksplicitnost. Ako nešto nije rečeno, ne podrazumijeva se. Tišina često znači nesigurnost ili neslaganje, dok kod nas može značiti razmišljanje ili poštovanje prema sagovorniku ili autoritetu.
Zašto dolazi do nesporazuma
Problemi nastaju kada se ove dvije logike govora sudare. Amerikancu balkanski odgovori mogu zvučati nejasno ili neiskreno. Balkancu američka direktnost može djelovati hladno, pa čak i bezobrazno. Ali istina je jednostavna: niko ne komunicira pogrešno, samo komunicira drugačije.
Ono što se u jednoj kulturi smatra iskrenošću, u drugoj može izgledati kao nepristojnost. Ono što je kod nas takt i obzirnost, drugdje se tumači kao izbjegavanje odgovornosti.
Zašto je ovo važno znati danas
U svijetu mejlova, Zoom sastanaka i poruka bez tona i mimike, visoki kontekst komunikacije postaje nevidljiv, ali ne nestaje. I dalje utiče na to kako se dogovaramo, pregovaramo, svađamo i mirimo. Čak i kad pišemo kratke poruke, iza njih stoji čitav kulturni sloj koji određuje kako će biti shvaćene.
Razumijevanje ovih razlika ne služi samo boljoj poslovnoj komunikaciji. Ono pomaže da budemo strpljiviji jedni prema drugima. Da shvatimo da “nije rekao” ne znači nužno “nije mislio”. I da šutnja ponekad govori više od cijele rečenice.
Moglo bi se zaključiti da Bosna i Hercegovina ne govori glasno. Govori slojevito. I upravo u toj slojevitosti krije se naša komunikacijska snaga.
