Današnja djeca sve manje čitaju, jer su zaintrigirani aplikacijama i igricama na mobitelima, ali i zbog toga što im roditelji sve manje čitaju priče i bajke. Predstavljamo vam Tetu Pričalicu, odnosno njenu osnivačicu i idejnu tvorkinju Lidiju Sejdinović, koja je osmislila lik Tete pričalice da bi djeci na dopadljiv način približila čitanje i učenje i od toga napravila sjajan društveni biznis Teta pričalica doo.
Strast prema čitanju utkala u poslovnu priču
Nakon što je završila komparativnu književnost i bibliotekarstvo Lidija Sejdinović je odlučila svoju ljubav prema čitanju i učenju utkati u lik Tete Pričalice, strastvene ljubiteljice čitanja i zagovarateljice učenja kroz igru iz kojeg se izrodio jedinstven edukativni centar i TV emisija za djecu.
“Čitati sam počela sa pet godina, a već u vrtiću su nastajale prirodno i spontano moje predstave za djecu. Zavukla bih ruke u papuče i igrala bih se lutkarskog pozorišta. To se nastavilo u voćnjaku moje rodne kuće, gdje bih prebacila deku preko maminog konopca za veš i izvodila predstave za vršnjake iz komšiluka prema tekstu koji bih prethodno izmaštala. Često bih zaspala u tom istom voćnjaku nakon višesatnog čitanja, a čitala sam sve što mi dođe pod ruku. U osnovnoj školi je nastavnica prepoznala nešto što je nazvala „žicom“ za pisanje i u svakoj narednoj životnoj fazi uz mene bila neka osoba koja me je prepoznavala i podržala ono što su, kada je to bilo najvažnije, prepoznale moja majka, odgajateljice i nastavnice. Moja strast prema čitanju, a i prema pisanju, pripovijedanju i pozorištu, nije ostala samo na toj ugodnoj i plemenitoj cjeloživotnoj vještini nego sam to pretvorila i u poslovnu priču kada sam kao majka, a potom i kao kreativna edukatorica, prepoznala koliko književnost jeste odgojni i obrazovni alat svaki dan i u svakoj situaciji“, započinje Lidija svoju priču.
A znate li ko je Teta Pričalica? Šta ona to djeci priča? Teta Pričalica je naime lik koja svojim umirujućim, “ljekovitim” glasom, na pomalo zaigran način, djeci pripovijeda sa namjerom da zavole čitanje, da na čitanje ne gledaju kao na školsku obavezu nego kao na vještinu i naviku koja će im donijeti puno zadovoljstva, rasta, samoizgradnje, emocija, komunikacije i bliskosti.
“Teta Pričalica uz čitanje, kroz kolaž aktivnosti, veže likovnu umjetnost, ples, igru, učenje u svakom smislu te riječi i odmor, te na taj način nastoji dotaknuti sve ono što je djetetu svakodnevno treba za pravilan, svrhovit rast i razvoj. Teta Pričalica se neumorno bori i protiv ekranizma. Nema ništa protiv medijske pismenosti, ali glasno se bori protiv zloupotrebe IT uređaja kod djece kojoj nažalost sve više svjedoči. Teta Pričalica čita svima. Dok čita najmlađima, ona se istovremeno obraća i odraslima, posebno onima koji su u kontaktu s djecom. A čita različite forme – savremene priče, tradicionalne bajke, pjesme, basne, slikovnice, enciklopedijske tekstove – ovisno o uzrastu, situaciji i potrebi slušatelja. Posebno joj je zadovoljstvo, naravno, čitati svoje priče, koje su nastale zbog djece, sa djecom, i u dosluhu sa njenim unutrašnjim djetetom“, pojašnjava nam Lidija.
Kroz edukativni centar “Teta Pričalica” živim svoju svrhu
Na ulazak u poduzetništvo Lidija se odlučila nakon što je završila poduzetničku akademiju u Nahli. Nakon stečenog znanja u poduzetničkoj akademiji testirala je svoju prvu uslugu – kreativnu bibliotečku radionicu za djecu – u lokalnoj biblioteci u Vogošći, a nakon uspješnog testiranje registrovala je firmu.
“Vizija je od prvog dana bila kreirati ovo što imam danas, edukativno-kreativni centar u kojem svakodnevno tim ljudi, tokom cijelog dana, podržavaju odgoj, obrazovanje i kreativni rast djece. Prvi koraci su bili skromni i odvažni. Mislim da ću zauvijek vjerovati da je obrazovanje prvi korak u svemu. Korak koji ubrzava rast i priprema teren za sve ono što dolazi kada krene pustolovina“, prisjeća se Lidija.
Pročitajte više: Dijana Tepšić: “Ono o čemu sanjaš možeš i da ostvariš”
Svoju je poslovnu ponudu razvila od jedne radionice, u trajanju od sati i po, koja je kroz kolaž aktivnosti širila ljubav prema književnosti do cjelodnevnog programa, koji odgovara na gotovo sve dječije potrebe.
“Razvoj ponude je trajao dvije godine, i ono što imamo sada odgovara i na potrebu djeteta, produžena je ruka zaposlenim roditeljima, rješava problem zajednice, jer okolne škole nemaju produženi boravak, i potpomaže obrazovni sistem, za koji znamo da ima mnoge nedostatke. A uz sve to, ponuda je skrojena tako da odgovara i našoj potrebi da budemo firma koja živi svoje vrijednosti. Teško je opisati osjećaj kada kroz svoj posao živiš svoju ličnu svrhu. A što se malih klijenata tiče, kada bismo govorili o samom programu, bilo bi različitih mišljenja šta je kome najdraže, ali bi se većina zasigurno složila u tome da u kretativno-edukativnom centru Teta Pričalica najviše vole to što smo sinonim za zagrljaje, osmijehe, vedrinu i slobodu“, otkriva Lidija.
Osnovala je svoj biznis s bebom u naručju
Lidija tvrdi da najmanje pamti sve ono što najčešće vežemo za poduzetništvo a što ima veze za sticanjem novca. A također tvrdi da ne pamti ni uspjehe u klasičnom smislu riječi kojima se uobičajeno mjeri zdravlje jedne firme. Smatra i da certifikati, nagrade i priznanja također ne predstavljaju ono po čemu ona mjeri uspjehe svoje poslovne priče.
“Ja ne umanjujem važnost tih stvari. Sve to je neophodno da bi se stvorila platforma za ono što slijedi, i šta se pamti. Veliki trud i mnogo sati rada sam uložila u sve prethodno navedeno da bih mogla da doživim i pamtim i da budem ponosna na sljedeće: jutra kada trčim na posao i radost svaki put kada ugledam naše šarene portale i znam da će me na ulazu dočekati nasmijana lica i zagrljaji. Otkada sam poduzetnica, meni ponedjeljak nije problem, ne postoji mučnina u želucu kada treba poći na posao. Moja djeca idu sa mnom na posao. Ne postoji konflikt između karijere i majčinstva. Postoji izazov iznijeti ove i ostale uloge odjednom, ali ne i konflikt među njima. Ja svjedočim rastu moje djece, oni svjedoče mom razvoju, mojim usponima i padovima, rastemo zajedno. Moja priča nije samo moja. Možda neko to uzima zdravo za gotova, ali imati svoj tim, kolegice koje rade s tobom i žive istu poslovnu svrhu je za mene velika pobjeda. Kada govorim o direktnom radu s djecom, na početku sam radila i borila se sama, sada nas je pet, to je jedan mikrokosmos“, priznaje Lidija.
Danas Lidija tvrdi da je iznimno ponosna jer sama upravlja svojim danom, svojim osjećajem slobode i količinom rada. Često se prisjeti sa velikom ljubavlju i suosjećanjem prema samoj sebi dana kada je radila previše, kada je u svojoj firmi bila sve, od edukatorice, direktorice, administrativne radnice, PR stručnjakinje, higijeničarke…
“Ponosna sam i na tu sebe i na današnju sebe koja sada radni prostor i obaveze dijeli sa drugima. Ponosna sam i zahvalna sam sebi na odluci da napustim prethodni posao i osnujem biznis sa bebom u naručju, sa neotplaćenim stanom, u nesigurnom poslovnom okruženju i da dozvolim da me vodi poduzetnička iskra, strast, otpornost i upornost. Danas znam da nikada više ne bih ponovila sve svoje neprospavanih noći, i opasnost od burnouta. Mogu da razumijem zašto mi se to desilo, ali ako može kome pomoći, poručujem da je nepotrebno. Izazova će biti uvijek. Ja sam edukativni centar pokrenula par mjeseci prije početka pandemije, pa je poslije toga, baš prigodno, nastupila inflacija. Sve da i nema toliko vanjskih opasnosti, susretneš se sa unutarnjim nesigurnostima i odgovornostima. I treba biti toga svjestan, prihvatiti to, raditi vrijedno, ali definitivno ne treba brinuti toliko koliko sam ja brinula na svojim počecima“, poručuje Lidija.
Kako potaknuti djecu da zavole čitanje?
Djeca danas gotovo da i ne čitaju, osim onog obaveznog štiva u školama. Njihovi se učitelji/ice i nastavnici/ice susreću sa sve većim problemom da djeca ne znaju prepričati ono što su pročitali i doživjeli. Na moje pitanje kako djecu danas potaknuti da više čitaju, kako bi znali prepričati ono što su pročitali i doživjeli, kako bi znali učestvovati u storytellingu, Lidija odgovara:
“Djeca ne odbijaju čitanje, nego im se ono ne ponudi na vrijeme i ne održava se i onda kada se konačno ponudi. Djecu se najčešće naziva spužvicama, zar ne? Spužvice upijaju ono čime su okružene. Zvuči nemoguće da odrasli oko djece čitaju, prenose svoje doživljaje, pričaju svoje priče, izlažu djecu storytellingu i da djeca ne počnu sve to sama da rade. Ako dijete konstantno izlažemo ekranu, isključujemo ga iz stvarnosti i poništavamo, onda baš i nemamo pravo nakon svega da kažemo „ono ne voli knjige, traži samo telefon, lijeno je pričati, ništa ga ne zanima, ne voli učiti…“, jer to nema nikakve veze sa djetetom nego sa navikama koje smo mi razvili kod djece. Ja vam odgovorno tvrdim da djeca vole priče, jer vole zagrljaje, pažnju, transfer emocija i znanja koji se dešavaju uz priču. Mi moramo biti iskreni i reći koliko ih uistinu tome izlažemo, koliko se mi radujemo kada im čitamo prije nego što postanju samostalni čitači, sa kojim oduševljenjem i iskrenom prisutnosti slušamo kada nam dijete prepričava neko svoje iskustvo (jer tako dijete razvija osjećaj za prepričavanje i priču), koliko dijete vodimo u biblioteku, knjižaru, pozorište, koliko audio priča puštamo u autu, u stanu, u vrtiću ili školi… Sve su to načini da se zaljube u čitanje, da budu u kontaktu sa sobom i drugim ljudima kroz razmjenu priča. Jer suštinski, književnost je komunikacija, a ne neka usamljena aktivnost za neke neobične pojedince“.
Naučila sam da nisam “nepoderiva”
Kad vodiš svoj vlastiti biznis, a imaš i druge važne životne uloge majke, supruge, kolegice ne ostaje ti baš previše vremena za sebe, naočito ako nisi dovoljno dobro utrenirana i organizirana, i to nam u razgovoru i Lidija potvrđuje.
“Uz silne edukacije o upravljanju vremenom, stresom, timom, sobom, uz nekoliko rokovnika, „to-do“ listu na telefonu i u kancelariji, uz konstantno nastojanje da dan od 24 sata još malo, malo rastegnem, ne usudim se reći da je moj dan uvijek uspješno organiziran. Sve uspješnije sebi dajem dozvolu i da ne bude. Dio moje jutarnje rutine jeste da vizualiziram dan i kreiram u glavi balans, odnosno poredam aktivnosti koje diktiraju moje razne uloge: poduzetnica, edukatorica, majka, književnica, supruga, prijateljica i sve ostale koje stanu u jednu ženu. I nije svaki dan isti. Redam sve najbolje što umijem, planiram stalno, ali se i prilagođavam okolnostima“, ističe Lidija.
Priznaje i da je shvatila da je nužno da svoj fokus drži sve više na svrsi, a ne na nastojanju da što više obaveza u jednom danu stigne završiti.
“Učim paziti na sebe. Učim da nisam nepoderiva. A šta radim da se odmorim – neće vas iznenaditi odgovor: punim se čitanjem, pisanjem, ali na drugačiji način nego što to radim na poslu, u samoći. Također i boravkom u prirodi, časovima joge, kuhanjem, šetnjama, maštanjem, ispijanjem čaja natenane i plesanjem po kući. Priznajem puni mene i rad jer volim ono što radim, ali suštinski odmor se dešava isključivo kada sam sama. Kada njegujem i volim sebe“, otkriva Lidija..
Vjeujem da će vas zaintrigirati kakve to priče priča naša Teta Pričalica. Zato ako volite priče, zavirite ovdje, jer u njoj ćete saznati sve o Lidijinom alter egu, Teti Pričalici.
Photo: Privatna arhiva
