Lana Lekić majka je troje djece – jednog biološkog, dvoje usvojenih. Želja za usvajanjem pratila je još od studentskih dana, a nakon što je rodila sina sačekala je koju godinu pa se upustila u taj proces. Uspješno je prošla komplikovane procedure, a na međunarodni dan porodice (15.maj) govorila je o tome.
Majčinstvo kao životna misija: “Zagrljaj mijenja sve”
Lekić je sada univerzitetska profesorica i poduzetnica, a još tokom studija radila je za nekoliko humanitarnih agencija te je, između ostalog, obilazila i domove za nebrinutu djecu. Tokom susreta s njima, već tada je samoj sebi obećala – u bilo kom pravcu njen život išao da će jednog dana usvojiti barem jedno od te djece i na taj način spasiti ga života u kojem nema zagrljaja.
Govoreći za N1 majka Lana je kazala je da nam danas najviše fali upravo zagrljaja.
“Mislim da vrlo malo komuniciramo sa svojom djecom. Mislim da smo nekako u velikom nedostatku i tih zagrljaja i podrške i to je ono što je mene oblikovalo. Vidjela sam djecu koja to jednostavno ne dobijaju. Jako je važno da brinemo o djeci i to je moja misija. Da se s njima u životu igramo, da im pružimo ono što im najviše treba, a to nisu skupi pokloni, silne edukacije i radionice već naša blizina i topli zagrljaj. To je bilo nešto čime sam se ja vodila i kako sam zapravo ušla u taj proces da nekom djetetu pružim ustvari taj porodični način života”, započela je priču.
Komplikovane procedure i četiri godine neodustajanja
A u toj želji došla je na red “borba sa procesom usvajanja” koji je bio nešto komplikovaniji od očekivanog. To je, ipak, nije spriječilo u namjeri.
“Iskreno, jako je zahtjevan. S jedne strane, kažem da to jeste dobro zato što vas očvrsne zapravo u vašoj ideji, želji i motivaciji jer u tom procesu mislim da posustaju oni koji nisu do kraja sigurni u svoje odluke. S druge strane, izuzetno je komplikovano u smislu tog silnog čekanja, odbijanja, načina kako se nosite s tim odbijanjem kada vam dolaze plave koverte u kojima je navedeno kako jednostavno nema djece koja su raspoloživa za usvojenje, da niste pravi odabir za njih i da vam onda to isto kažu i kada odete na intervju i još dodaju da su za to odabrali nekog drugog. Sve su to stvari s kojima se u biti trebate naučiti nositi, to nije svakom jednostavno, ali ja sam stvarno bila nepokolebljiva u odluci da idem do kraja i da je to nešto za šta ja živim. To je moj prioritet”, dodala je.
U periodu kad se odlučila na ovaj korak sa suprugom je već imala sina. Odlučili su se da usvoje dijete i u njihov dom je stigla djevojčica dok je još bila beba. Međutim, tu nisu stali pa su onda postali i hranitelji dječaku kojeg su kasnije i usvojili pa je nakon tog procesa postao i punopravni član njihove porodice.
“Kada smo se odlučili usvojiti dijete nije nam bilo bitno da li je to djevojčica ili dječak i to jeste najvažnije da srcem želite, a ne da birate i boju kose i očiju jer sam vidjela da se i to dešava. Mi zaista nismo imali takvih ‘uslova’, birali smo srcem i kada je riječ o papirologiji za usvajanje ona je vrlo jednostavna. Vi imate vrlo jasno napisano koju papirologiju trebate prikupiti, predstavnici Centra za socijalni rad dolaze do vas, urade uvide u dokumente i sve ono što ste vi naveli te kontaktira i neke vaše kontakte koje ste također vi predložili kako bi s njima provjerili kakva ste osoba. To se zove tzv. obrada. Nakon te obrade šaljete svoju dokumentaciju u sve Centre za socijalni rad u Bosni i Hercegovini nebitno iz kojeg grada dolazite. I nakon toga čekate da vam se jave ti centri i da vam kažu da li ima ili nema djece za usvajanje. Oni su u jednom vremenskom periodu dužni poslati vam taj odgovor i u biti to je to. Međutim, lično sam obilazila Centre za socijalni rad da se predstavim jer smatram da je ‘živa riječ’ puno bolja od pisma, a i ono koje napišete treba biti nešto što je istinski vi jer emocija koju na taj način pošaljete ljudima se stvarno prepoznaje i to su ljudi zaista i prepoznali”, istakla je.
Dodala je da su ove procedure u njenom slučaju trajale četiri godine.
“Nekad vam je teško i krivo, ali u svim tim trenucima vi ne odustajete i to je najvažnije”, rekla je.
U BiH oko 1.400 djece bez roditeljskog staranja
Na pitanje koliko se procedura u kojoj je njena porodica postajala hranitelj jednom djetetu razlikovala od usvajanja odgovara – “Bila je dosta brža i jednostavnija, ali isto tako morate biti svjesni razlike između hraniteljstva i usvajanja. Obje priče su jako lijepe i tako je i hraniteljstvo jedan divan oblik i način pomaganja djetetu, ali morate biti spremni na stvari koje vas čekaju”.
Navela je i to da o ovoj temi nije jednostavno javno pričati.
“Ni meni ni djeci danas ili sutra koja će slušati sve to. Poenta mog javnog pričanja svega toga jeste da pokažem da je usvajanje jedan divan proces koji preporodi i dijete i vas”, dodala je navodeći da su zbog odluke o usvajanju izgubili i mnogo prijatelja koji su ih osuđivali misleći da ta djeca dolaze iz porodica sa kriminalnim dosijeom i sl.
Izvor: N1
Foto: N1
