Novi talas nade u moru svjetskog ludila na 63. festival MESS stigao je iz Ukrajine i Litvanije

Najstariji pozorišnji festival u regiji jugoistočne Evrope Internacionalni teatarski festival MESS, 63. po redu, otvoren je u subotu 30. septembra ove godine maestralnom izvedbom predstave Caligula ukrajinskog Nacionalnog akademskog dramskog teatra Ivan Franko iz Kijeva. Sarajevska pozorišna publika proteklih par dana na MESSu su imali priliku gledati premijerno izvođenje predstave Alice u krevetu Sarajevskog ratnog teatara, SARTR, te litvanskog Othello u izvedbi OKT/Vilnius City Theatra iz Vilniusa, Djeca, beogradskog Narodnog pozorišta, te Projekat Handke kosovskog teatra Qendra Multimedia. Ostatak predstava koje će publika imati priliku vidjeti na MESSU su Totovi (Sarajevski ratni teatar), Ivanov (Narodno pozorište Sarajevo), Noć sa Aleksom (Hrvatsko narodno kazalište, Mostar), Pod oba sunca (Kraljevsko pozorište “Zetski dom”, Crna Gora), T4. Ofelijin vrt (David Stöhr & ansambl, Njemačka),Wakatt (Faso Danse Théâtre, Burkina Faso).

Manijakalni Caligula za novo digitalno doba

Ovogodišnje izdanje MESS-a otvorila je sjajna ekipa ukrajinskog pozorišta Ivan Franko iz Kijeva, koja je u Sarajevo došla iz zemlje koja preživljava ratne strahote, gotovo identične onima koje smo i sami preživjeli devedesetih prošlog vijeka. Njihova bravurozno izvedena predstava o Calliguli u novom digitalnom dobu stoga je nebično važna i značajna za globalna, ali i regionalna društvena zbivanja.

Sama simbolika tematike teksta i okolnosti iz kojih dolazi ekipa predstave govori o važnosti teatarske umjetnosti, koja svakako jeste i mora biti korektiv i u najtežim vremenima. To i jeste misija MESS-a, koji baštini iskustvo fenomena „teatra pod opsadom“ i zbog toga se ponosimo što će naš Festival biti platforma za predstavljanje ukrajinskih umjetnika i umjetnica u ovom važnom historijskom trenutku“naveo je Nihad Kreševljaković, direktor Festivala MESS na otvaranju Festivala MESS.

Ovaj dramski tekst Alberta Camusa o Caliguli, koji predstavlja jedno od najvažnijih teatarskih djela u 20. vijeku, režirao je Ivan Uryvskyi, a u predstavi igraju najznačajniji glumci s ukrajinske teatarske scene: Olekasndr RudynskyiKsenia BashaOlena KhokhlatkinaAkmal Hurezov i Roman Yasinovskyi. Caligula je drama koja progovara o apsolutizmu i tiraniji moćnog rimskog imperatora koji opčinjen svojom okrutnošću, ubijanjem i uništavanjem svega što mu nije po volji, predstavlja obrazac iskonskog Zla. Dajući sebi božanske privilegije Caligula na svom osvetničkom putu, zbog gubitka svoje voljene sestre, otkriva prikrivene razloge svoje okutnosti i bahatosti, tražeći da se njegovoj volji pokori svijet koji mu je pod nogama, ne priznajući usamljenost i nevoljenost kao izvor svoje frustracije svijetom oko sebe.

63. MESS
Caligula, Ivan Franko teatar, Kijev, Ukrajina

Na minimalistički ogoljenoj sceni sa ogromnim željeznim ormarom sa ladicama, koje predstavljaju različite ladice naših života, svojom sjajnom facijalnom ekspresijom i delikatnom dijaloškom minicioznošću ukrajinski glumci su sjajno predočili sve nijanse Caligulinog ludila i opsesivne okrutnosti. Bilo je to savršeno modernističko pripovijedanje o nihilističkoj poetici užasa diktatorske okrutnosti i rušilačkog Caligulinog duha, koje nas je vratilo u današnji društveno-historijski kontekst kada na tlu Ukrajine, okovani ruskom željeznom ratnom mašinerijom, građani i građanke Ukrajine doživljavaju okrutnost i samoživost jednog modernog Caligule. Ova je predstava bila izvrstan povod da se zapitamo svjedočimo li novom modelu Caliguline manijakalnosti za novo digitalno doba na tlu Ukrajine i kako se takva drama, satkana od zla, može okončati.

Koršunovasov Otello u liku tamnopute žene protiv femicida i homofobije

Oskaras Koršunovas, litvanski redatelja i osnivač OKT/Vilnius City Theatra iz Vilniusa, svjetska redateljska zvijezda i jedan od najnagrađivanijih redatelja današnjice u posljednje dvije decenije, stari je znanac sarajevske pozorišne publike. Upravo je Koršunovas među prvim internacionalnim redateljima došao 2001. na MESS i osvojio nagradu za najboljeg mladog reditelja za predstavu Majstor i Margarita. 

Ove je godine na MESS Koršunvas doveo ekipu litvanskog OKT pozorišta koje je fenomenalno odigralo Shakespearovog Otella. “Shakespeare u svojim djelima oslikava i današnje vrijeme, a rijetko ga se sreće na teatarskim scenama jer nije politički korektan. On je višeslojni autor, koji se bavi suštinom i dubinskim pogledom na realnost, a ideologije današnjice stvari gledaju prilično površno, sve je osmišljeno za brzu upotrebu i vrijednost svega opada“, izjavio je Koršunovas prije predstave.

Poznat po svom bravuroznom teatarskom jeziku apsurda i banalizaciji forme i ogoljavanju društvenih standarda Koršunovas nam je priredio suvremeno viđenje Otella. Sjajna tragedija, koju je Shakespeare savršeno utkao u vrijeme renesanse, u Koršunovasovoj izvedbi sjajno korespondira sa današnjim vremenom posvemašnjeg licemjerja, lažnih ideala skromnosti i vrijednosti, razornog konflikta kojeg izaziva nepovjerenje i ljubomora, koji u konačnici dovodi do femicida. Nepovjerenje i lažljivost, društveno licemjerje i pohlepa, manipulativnost istinom, postali su glavni temelji međuljudskih i partnerskih odnosa u današnjem svijetu i Koršunovas je sjajno portretirao apsurdnost takvih društvenih standarda i u likovima Otella i njegovih suradnika Jaga, Rodriga i ostalih vojnika, naspram nedužne, naivne duše otjelotvorene u zaljubljenoj Desdemoni.

63. MESS
Otello, OKT Vilnius City teatar, Litvanija

Vrlo zanimljiva scenografska postavka u kojoj glumci cijelu predstavu u trajanju od tri i po sata savršenim akrobatskim vještinama igraju na malim i velikim kolutovima, nalik na one za kablove, Koršunovas je vješto postavio u vrijeme Mletačke invazije na Kipar, koja savršeno korespondira s današnjim vremenom selfi kulture, mobilne infomanije i opsesije društvenim mrežama, fenomena trollanja i otrovne homofobije na mrežama. Muzika koja prati glumce je vrlo zanimljiva, jer se izvodi na sceni uz jednu gitaru i električno pojačalo, a glumci u svojim kostimima od fudbalskih dresova, renesansnih kostima, i onih komedijaških iz Comedie dell arte, savremenih outfita do onih ratnih pustinjskih odora sjajno oslikavaju poveznicu suvremenog licemjerja i onog iz vremena renesanse.


Pročitajte više: Suđenje za seksualno zlostavljanje Milene Radulović važno je za sve žene


U vremenu “femicidne” kulture i općehvaljenog homofobnog stila življenja Koršunovas nam predstavlja Otella u liku tamnopute žene, glumice afričko-litvanskog porijekla, koja biva savršen odraz tog podmuklog Maura, nemletačkog sina, nekršćanina, kojeg valja ukloniti spletkama, lažima i ljubomornim smicalicama. Treba li reći da je glavna glumica Onida Kunsunga Vildžiuniene majstorski odigrala višeslojnu ulogu Otella, tog suvremenog muškarca ratnika/ljubavnika, nesviklog povjerenju svojoj ljubljenoj, no potrebi za kažnjavanjem zbog buke okolnih glasova koji govore o Desdemoninoj tobožnjoj nevjeri, koju na koncu, ostrašćen mržnjom i srdžbom, kažnjava ubistvom. Još jedan renesansno-suvremeni femicid na djelu sjajno je portretiran u Koršunovasovoj radionici i potvrda da niti jedan zločin nije isključivi odraz suvremenog društva, nego da je duboko ukorijenjen u bivstvo čovjeka još od davnina.

“Deca” je predstava koja govori o modernom Idealu “zlatnog djeteta”

Brojna glumačka ekipa beogradskog Narodnog pozorišta, sa dječijim horom “Nade”, odigrala je sinoć sjajnu predstavu pod nazivom Deca, redateljice i kompozitorice Irene Popović, prema romanu Deca Milene Marković. Bila je to predstava koja u sebi kombinira elemente drame, mjuzikla, dječjih predstava u kojoj je glumilo i pjevalo, a sve na temu odnosa roditelja prema djeci i djece prema djeci. Izvanrednom koreografijom Irena Popović izvanredno je uspjela uštimati ogroman scenski i orkestarsko-muzički ansambl od četrdesetak ljudi na sceni koji je pokazao izvrsnu čaroliju mjuzikla u kombinaciji s teatarskim bravurozama.

Na podneblju gdje roditelji još uvijek imaju apsolutno pravo na ljubav i kažnjavanje svoje djece, i da ga vole i da ga tuku u isto vrijeme, prema onoj poznatoj balkanskoj matrici “ja sam te rodlila/o, ja ću ti i presuditi”, djeca su postala simbol nadnaravnog obožavanja i smatramo ih najvrijednijim trofejima u svom postojanju. Ovom predstavom glumci su nam predočili sve nijanse dječjeg bivanja djetetom, na koje prečesto zaboravimo izazvano nerazumijevanjem okoline za njihove potrebe, te su ogolili naš sveprisutni moderni ideal “zlatnog djeteta”. Svi ovi elementi, od muzike do pripovijedanja, tu su da nam svima pomognu zagledati se u sebe i na kraju osvijestiti potrebe svog unutrašnjeg djeteta, bez obzira koliko nam je goidina i u kojoj smo životnoj fazi.

Predstava Projekat Handke kosovskog autorsko-redateljskog para Jetona i Blerte Neziraj, prikazana je sinoć na sceni SARTR u okviru MESSa, a koja je koprodukcija više teatara i festivala: kosovskog Qendra Multimedia u saradnji sa Mittelfest & Teatro della Pergola iz Firence, njemačkim Teatrom Dortmund, Narodnim pozorištem Sarajevo i Međunarodnim teatarskim festivalom MESS – Scena MESS.

To je projekat jednog panevropskog umjetničkog ansambla, koji predstavu izvodi na engleskom jeziku, a govori o slobodi govora i umjetničkoj i društvenoj odgovornosti u kontekstu ispravne političke opredijeljenosti. Tema predstave je kontroverzna odluka Švedske akademije da Nobelovu nagradu za književnost 2019. dodijeli austrijskom piscu Peteru Handkeu, osvjedočenom promotoru upitnosti postojanja bosansko- hercegovačke ratne tragedije i genocida u Srebrenici, te njegovoj ogromnoj podršci Slobodanu Miloševiću i četništvu. Glumci na sceni vro jasno propituju njegov status umjetničkog stvaranja uz istovremeno podržavanje fašističkih i homofobnih pokreta, koji negiraju i Holokaust nad Jevrejima u II svjetskom ratu, pa i genocid u Srebrenici iz jula ’95. Tekst u kojem Jeton Neziraj propituje nužnost skandaloznosti, koju je proizvela dodjela Nobelove nagrade takvom osvjedočenom četničkom promoteru u liku Handkea, sjajno se reflektira na kontroverznost i legitimnost, te komercijalnost starih tradicionalnih društvenih fenomena, kojemu zasigurno pripada i kult Nobelove nagrade, a koja sve manje korespondira sa stvarnim društvenim zbivanjima.

63. MESS
Handke Project

Može li umjetnik stvarati umjetnost, a ne gajiti suosjećanje prema esencijalnim ljudskim potrebama? Možemo li odvojiti umjetnost od umjetnika? Možemo li zamjeriti umjetnicima pomanjkanje etike, morala i empatije? Je li cancel culture fenomen dobar odgovor na takve eskapade ili je jedini izlaz educirati mlade ljude da posjeduju svijest o dobrom i lošem, te da usvoje kritičko razmišljanje kao jedinu ispravnu odrednicu za donošenje sopstvenih zaključaka, i o umjetnosti koja postane političko oružje?

Foto: Festival MESS

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ

PROČITAJTE VIŠE

meke vještine

Ovo je najtraženija vještina u 2024. godini!

Mjesecima unatrag čitamo i slušamo o tome hoće li umjetna inteligencija zamijeniti čovjeka na radnom mjestu. Stoga sve češće promišljamo o vještinama koje čovjek...