Bilo je to zimsko postpraznično doba, prije dvije i po godine, usred naše prve “koronarne” zime tokom koje smo vodili bespoštednu bitku s nevidljivim virusnim neprijateljem, kad nas je iz našeg zimskog postprazničnog sna trgnula jedna posve neočekivana vijest. Sredinom januara te zime 2021. na srpskim portalima je objavljena vijest da je beogradska glumica Milena Radulović, svog nekadašnjeg učitelja glume, poznatog redatelja i scenaristu Miroslava Miku Aleksića optužila za seksulano zlostavljanje i silovanje u vrijeme kad je kao maloljetna djevojka pohađala njegovu privatnu školu glume u Beogradu. Skandal koji je izazvao Milenin istup u javnosti je pokrenuo lavinu javnih svjedočenja njenih kolegica iz iste škole, koje su također pretrpile Aleksićevo silovanje i seksualno zlostavljanje. Sve to je rezultiralo pokretanjem medijske kampanje na Facebook stranici #nisamtražila, kojom su sve žene, umjetnice iz filmske i pozorišne umjetnosti, i zlostavljane i one koje to nisu, ali i sve druge žene u regiji, podržale kampanju kojom su zlostavljane žene ohrabrene da prijave svoje zlostavljače.
Jučer je u Beogradu konačno započelo suđenje Mileninom zlostavljaču Miroslavu Miki Aleksiću. O tome kakvom je užasno stresnom i krajnje ponižavajućem ispitivanju Milena bila podvrgnuta od strane advokatskog tima optuženog, te zašto je krajnji ishod ovog suđenja izuzetno važan za svaku ženu s područja bivše države, donosimo u nastavku.
Milena je prva hrabro prijavila seksualno zlostavljanje
Kada je Milena prije dvije i po godine u jednoj beogradskoj policijskoj upravi prijavila dugogodišnje silovanje i seksualno zlostavljanje svog nekadašnjeg učitelja glume svi su regionalni mediji brujali o skandalu u koji je upleten poznati beogradski glumački pedagog. Malo je ko pri tome razmišljao o hrabroj odluci jedne mlade srpske glumice da o svojoj najvećoj životnoj traumi otvoreno progovori u javnosti i do kraja ogoli svoju intimu. Na raznim portalima i društvenim mrežama automatski je krenula medijska haranga na Milenu i njene kolegice, spočitavajući im, između ostalih trivijalnosti, i razlog zašto su toliko dugo čekale da podignu optužnicu i javno objave svoje priče.
Da podsjetimo, Milena je u optužnici izjavila da je u Aleksićevu glumačku školu došla sa 11 godina i da ju je prvi put silovao kad je imala 17 godina, a da se seksualno zlostavljanje nastavilo i par godina kasnije. Prijavila je i njegovo grubo, manipulističko ponašanje i vrlo beskrupulozan odnos prema svojim štićenicima, no dežurni su mudraci na društvenim mrežama svi redom brujali o tome “da šta je čekala toliko dugo?”, “da se silovanje ne može prijaviti nakon nekoliko godina”, “da je diskutabilno govori li istinu, jer je ona glumica, pa zaboga očekivati je da i silovanje odglumi” i sl. Sve te gnusne i ponižavajuće komentare Milena je hrabro i stoički izdržala i ostala prisebna i dostojanstvena, zajedno sa svojim kolegicama koje su joj se kasnije prirdužile u tužbi protiv Aleksića.
Milena je prva hrabro progovorila o seksualnom zlostavljanju koje je pretrpjela, iako joj nije bilo nimalo jednostavno izaći iz svoje duboko traumatizirane podsvijesti i iznjedriti sve detalje te mladalačke traume u javnosti. Koliko je to bio beskrajno hrabar i dostojanstven čin ubrzo će pokazati lavina sličnih prijava koje su pljuštale najprije iz krugova filmske i pozorišne umjetnosti, a kasnije i iz drugih profesionalnih sfera.
Mnoge su glumice, ali i glumci, na Facebook stranici #nisamtražila u regiji i u našoj zemlji prijavili silovanje i seksualno zlostavljanje i uznemiravanje svojih profesora, mentora, redatelja, direktora pozorišta… Skandal je poprimio regionalne razmjere i postalo je jasno, ono u šta se oduvijek potajno sumnjalo, da su glumačke akademije i profesionalno bavljenje glumom duboko prožeti mizoginim, uvrjedljivim i neprihvatljivim ponašanjem muških kolega, naročito onih koji su imali privilegiju da u takvim ustanovama rade kao pedagozi na odgoju budućih glumica i glumaca. Isplivale su mnoge ispovijesti o zlostavljačima, uglednim glumačkim pedagozima sa zavidnim glumačkim karijerama, stare i po nekoliko decenija, što je apsolutno zgrozilo javnost. Ta je medijska kampanja ostavila vrlo opor i gorak ukus u ustima, jer je istovremeno gomila “internet mudraca s društvenih mreža” brutalno osporavalo svjedočenje žrtava, žena koje su smogle hrabrosti da progovore o duboko zakopanim traumama, najčešće nastalim u ranim fazama odrastanja.
No, Milena je u ove dvije i po godine hrabro izdržala sve te podmukle internetske udarce i jučer se pojavila na beogradskom sudu, dostojanstvena u svom svjedočenju da seksualno zlostavljanje koje je preživjela kao maloljetnica, treba najstrožije kazniti. A onda je krenula nova runda zlostavljanja, onog pravnog, institucionalnog, koje je, posve nesvjesno bešćutnosti prema žrtvama, dodatno retraumatiziralo njene stare rane.
Zašto se traume koje silovane žene proživljavaju relativiziraju?
Nakon završenog prvog dana suđenja Miki Aleksiću u predmetu “Milena Radulović i ostali” otvorenog za javnost, svojim je FB postom
Pročitajte više: Zašto se žene političarke ne smije zabavljati i plesati?
Kristina Ljevak Bajramović, novinarka, feministica i aktivistica za ženska prava, u svom se FB postu također osvrnula na pogubnost te ponižavajuće pravne farse, koja se desila jučer u sudnici, podsjećajući nas zašto je važno odlučno se takvom zastarjelom, mizoginom pravnom sistemu svjesno oduprijeti. Koliko su sva ta dešavanja važna za svaku ženu na ovim prostorima Kristina je za naš portal poručila:
“Hrabrost Milene Radulović, a potom i njene kolegice Ive Ilinčić, doprinijeće značajnim promjenama, koje se već događaju, samo su takvi procesi spori i bolni, prvenstveno za one žene koje su imale snage progovoriti. Jasno je da nam se na osnovu komentara na društvenim mrežama može učiniti kako se ama baš ništa ne događa u pravcu tih promjena, ali zamislimo kako bi sve moglo izgledati da se ove sjajne žene nisu usudile progovoriti. Poražavajuće je koliko su ljudi u stanju relativizirati iskustvo tuđe traume, prvenstveno onda kada ju je preživjela žena. I uvijek se, a posebno u okolnostima seksualnog ili fizičkog zlostavljanja žene, preispituje njena ‘uloga’ i postavlja pitanje šta je, zašto je, a šta nije uradila. Osim što nam to govori o dubokom nerazumijevanju traume silovanja kao najradikalnijneg oblika poniženja žene, govori nam i o društvu nasilja u kojem živimo. Žensko znanje i žensko iskustvo u našem društvu se ne vrednuje, zbog toga je teško očekivati da sa traumom koju preživi žena, bude drugačije. Posebno boli razvodnjavanje teme i bavljenje trivijalnostima koje skreću pažnju sa suštine suđenja čovjeku koji je optužen za seksualno zlostavljanje svojih učenica, maloljetnih polaznica škole glume. Kada bi ljudi barem malo zašutjeli onda kada po svaku cijenu pokušavaju da budu pametni_e, pomogli bi mnogo ženama koje su preživjele traumu seksualnog nasilja i možda pomogli da ih u budućnosti bude što manje“.
Šta se dešava u našem mozgu nakon preživljenog nasilja?
Pokušavajući svaki put iznova razumjeti razloge zbog kojih se internet filozofi i filozofkinje i ini mudraci po društvenim mrežama toliko svesrdno trude da opovrgnu svjedočenja žena o silovanjima i seksualnom zlostavljanju ni danas se ne mogu sabrati, dan nakon što sam u Biljaninom FB postu pročitala kakva je bestidna i krajnje bezobrazna pitanja o njenim seksualnim preferencijama, životnim navikama, načinu na koji je vršio bludne radnje nad njom, vrsni advokat, očito duboko ukorijenjeni ženomrzitelj, jučer postavljao Mileni.
Potražila sam stručno objašnjenje za taj čin iskrene ispovijedi Milene i njenih kolegica, kao i svih drugih žena koje su ikad progovorile o silovanju i seksualnom zlostavljanju. A na taj uporni set pitanja internet mudraca “zašto su toliko dugo šutjele i zašto su baš sad progovorile?”, “zašto mu se nisu suprotstavile, urlikale?“, “zašto su sada postale odjednom hrabre” odgovor i razloge za takvo ponašanje pojasnila mi je psihologinja i psihoterapeutkinja Slađana Cvjetković, iz Savjetovališta Filia iz Istočnog Sarajeva.
“Svaka vrsta nasilja pokreće proces odbrambene kaskade koji predstavlja niz fizioloških reakcija, koje doživljavamo kada se nađemo u opasnosti, kada je na neki način ugrožen naš tjelesni integritet. Svaka vrsta nasilja pokreće ove fiziološke reakcije, a osnovni cilj je PREŽIVLJAVANJE. Ovaj proces ima šest faza u kojima se smjenjuju aktivnosti iz vegetativnog nervnog sistema, a u prve tri faze dominira simpatički nervni sistem koji podiže aktivaciju “bježi ili napadni”. To je onaj dio našeg mozga koji proizvodi reakcije koje često čujemo od kritičara preživjelih “ja bih vrištala, čupala, ugrizla za jezik i sl.”. Međutim, ako ugroženost potraje, a produzeta aktivacija ne donese efekat tada se uključuje parasimpatički nervni sistem koji gasi aktivaciju da ne bi došlo do potpunog kolapsa, sloma organizma. Podsjećam da je osnovni cilj odbrambene kaskade reakcija preživljavanje. A onda u četvrtoj fazi dolazi do motorne inhibicije, gdje se mijenja doživljaj realnosti. S obzirom da je nivo straha izuzetno visok, osoba je preplavljena strahom, a nema načina da se odbrani i izađe iz situacije i tada dolazi do rascjepa, odnosno disocijacije emotivnog od tjelesnog što predstavlja mentalno bjekstvo“, pojašnjava Slađana.
Tada zlostavljana osoba ne osjeća bol i ima doživljaj da se nasilje događa nekom drugom i doživljava tzv. depersonalizaciju. To su situacije za koje često čujemo opise poput “kao da nisam u svom tijelu, kao da se dešava drugom, gledam, a ne osjećam ništa…” i tome slično.
Mentalno bjekstvo i disocijacija žrtve su odbrana našeg mozga od nasilja
Nakon što žrtve dožive nasilje vrlo često nam se, spolja ih promatrajući, čini da su odvojene od čina doživljenog nasilja i da se čudno “smireno” ponašaju u ponovljenim nasilničkim aktivnostima. Pa, se vrlo često pitamo kako je moguće da žrtve ponovno “svojevoljno i svjesno” pristaju na novu rundu nasilja.
“Disocijacija koja se tada dešava kod žrtve zlostavljanja i nasilja ima svoju cijenu jer se gubi kontinuitet u svjesnosti. A gubi se integritet i u tjelesnom i psihološkom funkcioniranju. Ako posmatramo dugi konopac kao naše sjećanje, koji je iste debljine jer uključuje sve niti, traumatsko iskustvo predstavlja njegov istanjeni dio gdje sve niti nisu upletene, već strše na različitim stranama, razvijene su svaka za sebe. Nakon disocijacije žrtva ulazi u fazu potpunog prestanka aktivnosti simpatikusa. Organizam je tada u stanju pasivnosti, sve funkcije se počinju gasiti, što dovodi do nesvjestice, a to rezultira pojavom šeste faze u kojoj dolazi do procesa “gašenja” tjelesnih i mentalnih funkcija. Spoljašnji stimulusi se čine dalekim, unutrašnji stimulusi prestaju da se procesuiraju, i tako se gubi kontrola nad tijelom. Svjesno procesuiranje informacija tada postaje ograničeno, dešavanja se ne doživljavaju relevantnim, emotivna uključenost se gasi. Važno je znati da prvo suočavanje sa nasilnim događajem izaziva šok, ali kada se jednom prekorači prag “silazne” faze odbrambene kaskade (faza četiri i dalje) razvija se sklonost da se svaki naredni put reaguje trenutnim aktiviranjem procesa gašenja, gdje iščekujući već doživljene strahote osoba, odnosno žrtva “otupi””, navodi Slađana.
Pročitajte više: Ekonomsko osnaživanje žena glavni je cilj sarajevske Sigurne kuće
Međutim, sa evolucijskog stanovišta cilj u našem nervnom sistemu je postignut, jer je osoba, odnosno žrtva preživjela. No, cijena tog “preživljavanja” traume, odnosno zlostavljanja, je izmijenjeno reagiranje na realnost koju prati promjena slike žrtve o samoj sebi i promjena njegove ili njezine strukture ličnosti. I upravo u takvom ponašanju žrtve prema ponovljenom činu nasilja zlostavljača leži odgovor onim nevjernim Tomama koji stalno propituju porijeklo takvog pasivnog ponašanja žrtve.
“Oni koji ne vjeruju u takve događaje, oni koji ne vide logiku u takvom pasivnom ponašanju žrtava seksualnog i bilo kog drugog nasilja, pogotovo nasilja koje se kontinuirano dešava, zanemaruju kontekst u kojem se nasilje odvija, kao i odnos koji je žrtva imala sa nasilnikom, prvenstveno snagu povjerenja koje žrtva gaji prema nasilniku, odnos okruženja prema vršiocu nasilja (visoko cijenjen, uvažen, poštovan, autoritet u zajednici…) kao i osjećanje krivice, stida koje žrtva ima zbog nemilog događaja. Mi smo sredina koja često prebacuje višak odgovornosti na pojedinca “ma to je do tebe, da ti nisi…” odnosno razmišlja uzročno-posljedično. S druge strane učeni smo da se autoritetima bezpogovorno vjeruje, da se ne preispituju njihovi postupci. U takvim slučajevima kada nasilnik biva osoba od nultog povjerenja nakon zlostavljanja, disocijacija kod žrtve postaje mehanizam mentalnog bjekstva u situacijama kada su preplavljene strahom i kada ne mogu da se obrane, a bol koja se tada doživljava je toliko velika da je nepodnošljiva. U takvim okolnostima jedini cilj čovjeka je da preživi nasilje i traumu, što kasnije dolazi na naplatu, jer posljedice po mentalno zdravlje narušavaju kvalitet života i vode ka brojnim zdravstvenim problemima“, pojasnila je Slađana.
Ishod suđenja Aleksiću važan je za sve nas
Zato se dobro zapitajte da li je pametno komentirati pasivno i naoko “smireno” ponašanje žrtve nasilja kad govori o zlostavljanju i nasilju koje je preživjela/o pitajući se udobno zavaljeni u svojoj fotelji “kako su te žene mogle opet trpiti nasilje bez da su vrištale, urlale, divljale…” misleći da bi vi svakako drugačije reagirali. Sjetite se kako su reagirale sve one žene koje su tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji silovane, kada je čin silovanja korišten kao propagandno oružje, a one posramljene i ponižene godinama šutke trpjele poniženja i osuđivanja svoje okoline i društva, potpuno potisnuvši svoje duboke traume. Nemojte nikad zaboraviti da je silovanje i seksualno nasilje u Međunarodnom sudu u Hagu proglašeno radnjom počinjenja kaznenog djela ratnog zločina. I da je bezbroj ratnih zločinaca i silovatelja žena, ali i manjeg broja muškaraca, ostalo na slobodi, neprocesuirani zbog svojih zlodjela. Sjetite se kako ovim balkanskim područjem, kroz sve ratove koji su nas poharali, decenijama vlada “čvrsta muška ruka” kojoj nije strano ni ošamariti ženu, ni pucnuti je “po guzici”, a mnogima očito nije strano ni seksualno iživljavanje nad ženama, zlostavljanje, a na koncu ni silovanje. Jer, biti malo žestok momak je baš onako machoistički, balkanski, čak i poželjno.
Zbog svega ovoga iznimno je važan ishod suđenja Aleksiću za zlostavljanje Milene i njenih kolegica. Važan je zbog svih nas koje jesmo ili nikad nismo bile zlostavljane. I zbog naših kćeri i naših unuka. Zbog svih nas koje smo trpile nasilje i na poslu, od kolega i šefova koji misle da su činom rođenja kao muškarci Bogom dati da budu jači, pametniji, važniji, snažniji, pa time i u društvu poželjniji, priznatiji, plaćeniji, nagrađivaniji… nastavite niz same.
Važno je, jer nas se tiče. Jer od ovog suđenja zavise sva buduća suđenja za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje na ovom brdovitom Balkanu. Jer, da su kazne seksualnim zlostavljačima i nasilnicima, u ovom vjekovima krvlju natopljenom regionu, bile od davnina visoke ne bi mnogima od njih padalo na um da se nasilno ponašaju prema ženama ni u kući, ni na poslu, ni na ulici. Nigdje. Nikad. Ne bi se toleriralo i na vrijeme bi se drastično kaznilo nasilničko ponašanje N.S., gradačačkog manijaka, koji je brutalno likvidirao nevjenčanu suprugu Nizamu, prije nepunih četrdeset dana.
Ovako smo, u međuvremenu, u pauzama od raznih faza ratovanja, mi žene, majke, sestre, nane, tetke odgojile generacije balkanskih nasilnika dopuštajući im da ponekad budu malo “nezgodniji”, jer zaboga takav je adet i običaj kod nas da muško bude malo “nezgodnije ruke”. I valjda je adet i običaj kod nas da i ženama, koje su silovane i zlostavljanje, spočitavamo duljinu procesiranja njihove traume i mjerimo vrijeme kada su spremne da svoje nasilnike pogledaju u oči i odluče da je vakat sudski ih goniti. Valjda je kod nas adet i da bešćutno tipkamo i besciljno bauljamo po internetskim bespućima pametujući kad su trebale i kako su trebale žene žrtve nasilja svima nama obznaniti da su silovane i zlostavljane, kako bi ih snishodljivo i tugaljivo svi mi redom sažalijevali.
Neka adet konačno, kod nas i u nas, nakon ovog suđenja, bude da mijenjamo naše partnerske i druge odnose, da osvijestimo da je svako nasilje, a posebice seksualno, zločin. Najstrašniji zločin po žensku dušu i biće. I da zlostavljane žrtve imaju pravo da ga prijave kad god se osjećaju spremne i dovoljno jake za to da brutalna policijska i sudska ispitivanja do najsitnijih detalja stoički i dostojanstveno izdrže. Kao što Milena jučer jeste.
Photo: privatna arhiva/Dženat Dreković/Zoran Lončarević/Nova RS
