Film “Samo kad se smijem” odraz je naše nemoći da pomognemo svim našim Nizamama

Kad odrasteš u podneblju gdje je i djecu pametno malo isprašiti po guzici i opaliti mu/joj koju šamarčinu kao vaspitnu lekciju, onda nije nikakvo čudo što svi redom na ovom brdovitom, vjekovima krvlju i traumama natopljenom Balkanu, odrastemo slaveći tu nasilničku metodu šamaranja i šaketanja kao posve normalnu odgojnu metodu, koju su zaboga i naši djedovi i nane običavali. Pa, čemu onda čuđenje ako i nečija ruka završi na našem obrazu ili guzici? Hajde, bogati, ima i gorih stvari od jednog šamara. Ima. Kad nasilnik šamarčinu zamijeni Brauningom s municijom od 9 mm i izrešeta svoju neposlušnu ženu, pa mu brutalno ubistvo njegove vlastite žene postane next level na njegovoj igrici života u novom Instagram Live-u. Nova vaspitna lekcija, nova doza adrenalina i dopamina, next level, please. Dok čaršija oduševljeno plješće ti si novi cyber heroj ove virtualne vasione. Koga briga šta ti bi. Malo si pretjerao, jaraniko. Al’ nema veze. Kurva, sigurno je zaslužila. Next level, please…

“Boli me samo kad se smijem…”

Nova epizoda femicida u BiH, koja se desila u petak u Gradačcu, potpuno me je paralizirala. Kako ne pratim vijesti, niti čitam medijske portale, što je posve apsurdno jer uređujem i pišem za jedan portal, vijest o stravičnom zločinu u Gradačcu zatekla me usred premijere dokumentarca “Kiss the future” na Metalcu, na otvaranju ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. I taman kad su mnogi od nas prolazili kroz novu rundu katarze vezane za ponovno preživljavanje svih onih ratnih dešavanja u opkoljenom gradu zatekla nas je nova tragedija, koju je teško suvislo i prepričati. Iako me Ivana (Matić, vlasnica Women in Adrie, op.aut.) zamolila da napišem tekst o femicidu u BiH nisam imala snage napisati niti jednu rečenicu, misleći da sam već odavno napisala toliko tekstova o femicidu. A onda sam sinoć otišla na Open Air Vijećnica da pogledam hrvatski film “Samo kad se smijemVanje Juranić, pobjednika nedavno završenog Filmskog festivala u Puli. I zanijemila. Jer me film raskucao, raščlanio do atoma. Toliko da dobrih 15 minuta nisam mogla progovoriti. I onda shvatim da onaj tekst o femicidu u BiH sad jednostavno moram napisati.


Pročitajte više: Ženama nije dovoljan samo jedan dan u godini kako bi se osjećale ravnopravnima


Jedna obična priča o mladom bračnom paru i njihovoj djevojčici u jednom dalmatinskom gradu, Zadru po prilici, na prvu reklo bi se ne čini se ništa posebno bitnom za ovu priču o femicidu. No, svaki djelić filma, iz minute u minutu, potvrđuje da je Vanja Juranić apsolutno maestralno portetirala put od jednog običnog, bezazlenog šamara koje žene nerijetko proživljavaju u braku do konačnih obračuna šakama, kaiševima, cipelarenjem, batinanjem, jer “kurvu drugačije ne moš’ pameti naučiti“. Taj naizgled idilični instagramski bračni život u dalmatinskoj, ili bilo kojoj drugoj balkanskoj sredini posve je nevažno, koji je odnjegovan i začinjen svim tradicionalno mizoginim, ponižavajućim metodama spram žene i njenih želja i potreba u konačnici po pravilu iznjedri najgnusnije zločine.

femicid u BiH
Tihana Lazović Trifunović i Slavko Sobin u filmu Samo kad se smijem

Jer, dok mlada Tina, koja se premlada udala, jer je ostala trudna za vrijeme studija psihologije, sanja da svoju karijeru “sretne i zbrinute” domaćice zamijeni s nastavkom studija na fakultetu, klasični macho dalmatinski muž ne biva zadovoljan ženinim izborom. “Jer, šta ti fali? Imaš li sve što želiš? Zar ti nisam sve pružio? Šta ti to treba da se vraćaš na faks? Kome treba diploma? Ionako nećeš naći posla s tom diplomom?“.

Sve su to pitanja i nedoumice kršnog balkansko-dalmatinskog macho primjerka, koji se rado usput švalera u susjedstvu, ali neće šale preći preko ženinog izbora da svoju karijeru domaćice zamijeni za onu studentsku. Jer, šta će svijet pomislit’, a i kako će ćaći objasniti ženinu odluku? Pa je onda jednom pljusneš šamarom, jer si malo izgubio živce. Sutradan je malo jače lupiš u rame taman tako snažno da je sastaviš sa zidom. Jaooo, izvinjavaš se, pa malu skloniš u drugu sobu, pa ljubiš ženu do iznemoglosti, ne bi li ti oprostila. Onda joj, k’o fol slučajno, baciš u kontejner bilježnice koje je posudila od kolegice s faksa da ih iskopira i pripremi se za ispit. A za koji dan je, nakon što se malo opusti s prijeteljicama, pa kasnije kući dođe iz kafane, iscipelariš tako snažno da joj sva njedra i leđa poplave i poljubičaste.

Ona sve to dabome trpi. I kad je frendica, dok sutradan sjede na klupi u parku pazeći na svoje kćerkice, pita boli li je, ona odgovara: “Boli, samo kad se smijem!“. I ta te rečenica apsolutno demolira. Jer, u njoj je satkana sva bol svih zlostavljanih žena, koje su sretne jer ipak nisu nakon cipelarenja završile na ortopediji i što im on nije oduzeo dijete/djecu. U toj rečenici se ogleda sva bol žena ovog i etički i moralno i religijski razvaljenog podneblja.

femicid u bih
Tihana Lazović Trifunović i Slavko Sobin na SFFu

Sve naše Nizame trebaju našu pomoć i podršku

I Nizama iz Gradačca je bila mlada majka, puna nade u život sa svojim nevjenčanim suprugom, koji ju je šamarao i cipelario jednako snažno i predano kao i Frano Tinu. Samo što je za razliku od Nizame, koja nije imala priliku odbraniti se, jer je s devetomjesečnom bebom u naručju, bila paralizirana od straha pred nadrogiranim narcisoidnim manijakom, Tina u filmu “Samo kad se smijem” uzvratila je udarac zabivši nož u leđa svom Frani zlostavljaču, koji ju je davio. A davio ju je u nastavku iživljavanja nakon što ju je uredno kaznio brutalnim silovanjem s leđa, pa vukući je za kosu po stanu pobrisao sav nered koji je napravio usput, i završio u kuhinji daveći je divljački nemilosrdno. Samo zato jer ju je zatekao u klubu kako pleše sama na podiju, sretna zbog prijateljičinog rođendana proslavljajući svoj, taj dan položeni, ispit na faksu.

Bila je to Franina vaspitna lekcija, odgojna mjera, kojom je želio Tini pokazati gdje joj je mjesto. Tina je u samoodbrani dograbila nož i Frano je u mrtvačnici pronašao svoje mjesto, a Tina nažalost u zatvoru. Nakon suđenja na kojem joj je sutkinja odrezala najstrožiju kaznu, od 12 godina, novčanu kaznu od 2 miliona kuna i trajno oduzimanje kćeri. Jer, Dalmacija je to. Balkan je to. Valja ženama ovdje pokazati gdje im je mjesto.

Pa, čak i kad i u samoodbrani izvrše zločin, pokazati im da je bolje trpiti nego se braniti. I u filmu je žena presudila Tini, jednako kako što je u Gradačcu žena sutkinja Nizamu smjestila, svojom kriminalno lošom prosudbom, u mrtvačnicu. Jer, nije joj dala pravo na zaštitu od manijaka koji ju je mjesecima terorizirao. Zaboga, kako svi njegovi prijatelji danima svojim statusima na mrežama vape, gradačački manijak je ustvari bio divan dečko, uzoran, povučen, nije nikad prije bio agresivan, iako “mirni” dečko u policiji ima pozamašan dosije narkodilera, body bildera, vrlo izraženog devijantno narcisoidnog, primitivnog i agresivnog ponašanja.


Pročitajte više: Utječe li lažna prijava na nasilje nad ženama


No, koga je bilo briga dok je manijak iz Gradačca cipelario Nizamu, a ona se skrivala po mahali, bježeći od njega s malešnom bebom u naručju. Uz njega je cijela mahala i sva muška družina iz policije, koja će mu dojaviti i Nizamino tajno skrovište na koje će manijak pohitati da joj očita bukvicu i opali joj još jednu vaspitnu šamarčinu. No, ovaj put je opalio iz pištolja i Nizamu na koncu usmrtio. I sebe, na kraju svoje životne Instragram igrice. Da igrica bude zabavnija i da svi oni, koji su je uživo pratili, aplaudiraju njegovoj svireposti i brutalnosti. Next level, please.

Vanja Juranić, redateljica filma “Samo kad se sijem” sinoć je na projekciji filma pred sarajevskom publikom izjavila da je jako potresena zbog zločina koji se desio u Gradačcu i da želi film posvetiti svim žrtvama u Gradačcu. “Nizama, ovo je projekcija posvećena tebi“, izjavila je Vanja.

femicid u bih
Vanja Juranić, redateljica filma “Samo kad se smijem”

I nakon muka koji je film u publici proizveo treba li uopće dodati da je ovo još jedna poruka da nikakve koristi od virtuelnog pamfletiranja zlostavljene žene nažalost nemaju. Trebamo se zagledati u svaku njihovu modricu na licu, upitati ih treba li im podrška, ponuditi pomoć, biti uz njih čak i kad one to uporno odbijaju, zagrliti ih, osokoliti, podržati, podržati, i uvijek podržati…Jer, kad Tina mahinalno povuče nož da se odbrani od Franinog davljenja svaka podrška i pomoć biva zakašnjela.

Vanja Juranić i Elma Tataragić, i ekipa filma hvala vam na ovako sjajno ispričanoj priči o nama i našoj svakodnevnoj muci. Vrijedilo je.

Photo: SFF

Ne propustite najnovije vijesti i najave događaja

* indicates required

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ

PROČITAJTE VIŠE

najveća plaća 2023.

Znamo koliko je iznosila najveća plaća u 2023.

Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) objavila je da je najveća mjesečna neto plaća u 2023. godini u Federaciji BiH iznosila 429.123,86 KM....