Ženama nije dovoljan jedan dan u godini kako bi se osjećale ravnopravnima

Čitam jutros tekst od naše suradnice Ajše o životu Rose Luksemburg i nikako ne mogu da se otmem utisku da je žena mučki ubijena prije 104. godine i kao istrošena krpa bačena u kanal u kojem su je našli poslije četiri mjeseca i dostojno sahranili. Ženu koja se borila za ravnopravnost i bolje uvjete svih žena svijeta na radnom mjestu i u svom domu. I pitam se da li smo mi danas, 104. godine poslije, zavrijedili spomenuti Rosu Luksemburg i ponosno stati iza njenih djela i reći: Da, mi smo napravile puno toga za ravnopravnost i slobodu žena u svijetu. Da, mi nastavljamo tamo gdje je ona stala?

U tradicionalnom svijetu nepravde i nesloboda

Istina je, i to moramo ponosno priznati, da žene danas žive i zarađuju bolje nego što su naše pretkinje živjele prije 100 godina. No, govorimo li o porastu prihoda i prava naših muških kolega samo na radnim mjestima odmah ćemo uočiti zapanjujuće razlike. Poredimo li našu zemlju i regionalne prilike kad su prava i slobode nas žena u pitanju i dalje su razlike zapanjujuće. Živimo u vrlo tradicionalnom svijetu, gdje je još uvijek posve opravdano i nedovoljno kažnjivo svako nasilje nad ženama, bez obzira bilo to zbog trivijalnih razloga ili ozbiljnijih narušavanja ljudskih sloboda. Živimo u zemlji u kojoj je, prema podacima Agencije za ravnopravnost polova Bosne i Hercegovine, od 2015. godine do kraja 2022. godine ubijeno više od 60 žena. Dakle, femicid je u ovoj zemlji još uvijek posve normalna stvar, često opravdana “prijekim balkanskim mentalitetom”, zbog kojeg zaboga naše “balkanske muškarčine” ne mogu kontrolirati svoje ponašanje pa im se “sirotanima” desi da nasekirani i osramoćeni problematičnim ženskim ponašanjem da njihovim ženama “leti glava”. Pa, tako, prema podacima iste Agencije iz 2021. godine, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja. A pritome najviša izrečena kazna za femicid u Bosni i Hercegovini za period istraživanja 2017-2021 je 30 godina, a najkraća jedna godina za pokušaj femicida.


Pročitajte više: Rosa Luksemburg bila je žena ispred svog vremena


Svaka treća žena je žrtva nasilja!!! Pa, je li se za to borila prije 100 godina Rosa Luksemburg? Jesmo li mi žene danas zaslužile da moramo organizirati ulične performanse i šetnje gradskim ulicama ne bi li ukazale da je femicid zločin, a ne stvar “prijekog balkanskog mentaliteta”. Moramo li se danas boriti aktivizmom i performansima kako bi osvijestile uspavane “balkanske muškarčine” da je svaki povik i oštar ton, šamar, pa i prijetnja prstom, a da ne govorimo o tuči, silovanju, seksualnom uznemiravanju, vršnjačkom nasilju, NASILJE i da ga treba krivično sankcionirati i spriječavati još u nastajanju?

Tradicionalni obrasci poimanja prava žena u našem odgoju su ključ problema

I dok mi slušamo medijske “vazove” o rodnim pravima žena, o tome kako treba povećati ženama plaće i uvjete na radnom mjestu, poboljšati podršku ženama poduzetnicama, jer su sada zaboga postale vrlo moderne i poticajne svesrdne isprazne, a nikako stvarne, podrške ženama u raznim vladinim i nevladinim agendama prema ženama, dok tako slušamo isprazno verglanje na terenu se, nažalost, ništa promijenilo nije. A mi, iste one žene kojima je sva ta svesrdna podrška u programima “žene ovdje, žene ondje” posvećena, mi smo tako bolno i gorko svjesne da ništa od naprijed pobrojanog neće do kraja nikada biti realizirano. Jer, ono što treba promijeniti, ili bolje rečeno u korijenu sasjeći, je naša tradicionalna odgojna potka.

Da, mi žene trebamo najprije mijenjati naše tradicionalne odgojne obrasce ponašanja nas žena, majki, sestara, supruga, tetki, nana, baka, strina, prijateljica, rodica, ljubavnica, švalerki, kolegica i početi usvajati obrasce ponašanja pri kojima žena jesu posve istovjetno ljudsko biće koje zavrijeđuju ista, ali apsolutna ista, prava i slobode kao i svaki muškarac, otac, brat, suprug, djed, tetak, stric, rođak, ljubavnik, švaler, kolega, na ovom dunjaluku. I nema tih vjerskih ni svjetovnih propisa, pravila, uvriježenih tradicionalnih mišljenja, običaja, naninih adeta, koja trebamo poštovati i usvajati i s njima našu djecu odgajati, a koji će ženu tretirati kao drugorazredno biće koje će se namiriti u životu kad “muško svoje želje i prohtjeve podmiri”.

Ne, ne treba poslušati svoju staru nanu ili babu i ustati na noge svaki put kad u prostoriju uđe muškarac, pa bio on stariji ili mlađi, nevažno. Ne, ne treba svoje kćeri učiti da na porodičnom ručku prvo supu naspu djedu ili ocu, jer “takav je adet” zaboga i “vazda se tako u ovoj familiji ručak bajramski ili božićni servirao”. Ne, ne treba danas svog sina učiti da nije važno što ne zna ni jaje na oko ispeći, jer ionako će se oženiti pa će žena za njega sve to činiti, jer tako je i “njegova mati njegovom babi čimbur pravila”. Ne, ne treba svog sina odgajati da pred ženom ne treba sve govoriti, jer žene ne umiju držati jezik za zubima, pa vole sve u mahali ispričati. Ne, treba sinove i kćeri naučiti da i ti Bogom dati “balkanski muškarčine” mogu biti jednako opasne lažovčine i licemjeri kao i žene.

I kao što reče jučer u emisiji na TV N1 Dženana Alađuz, direktorica Fondacije “Infohouse”, novinarka, aktivistkinja: Mislim da trebamo prestati čitati Hasanaginicu i izbaciti je iz školskih kurikuluma. Da li sada svaka žena treba da bude Hasanaginica i padne čelom na pod zato što je muškarac prošao? Nijedna od njih nije liderica u političkoj partiji, da li je to normalno?”

Da, upravo je to ono što mi žene danas trebamo napraviti. Moramo biti posve iskrene i otvoreno priznati da ne smijemo dopustiti da mi same sebe amnestiramo od odgovornosti za današnje ponašanje muškaraca koje smo mi SAME donijele na ovaj svijet, dojile, hranile, odgojile. Jeste li se zapitale ko je ove nasilnike i današnje mrzitelje žena odgojio takvima? Ko ih je učinio nasilnima? Društvo, zajednica, postratna situacija, Dayton, političari, škola, ulica…nastavite niz.

Ili smo i mi žene, koje smo oduvijek na ovom području robovale tradicionalnim odgojnim obrascima koje su nam u amanet ostavile naše pretkinje, itekako odgovorne za ovakvo neprimjereno ponašanje muškaraca u našem okruženju. Naših sinova, očeva, prijatelja, kolega, suradnika, ljubavnika. Ne tuđih, nego naših. Koje smo mi odgojile, mi odhranile, nad kojima smo mi noćima bdjele dok su odrastali. Kojima smo mi kupile bijesne automobile, skupe modele telefona, posljednje modele skupocjenih krpica, jer “neka oni imaju kad mi nismo mogle imati dok smo odrastale u ratno doba”. Dokle nas je taj naš “ženski merhametluk” doveo ne treba previše elaborirati. Svakodnevno svjedočimo porastu femicida, raznih vrsta nasilja, mobinga, ugnjetavanja, izrugivanja, nepoštivanja. I dijelom smo i same krive. Da, jesmo. Jer, nismo umjele reći ne, ja tako ne želim odgajati svog sina. I ne pristajem na te tradicionalne odgojne obrasce,samo zato jer su tako sve žene u mojoj familiji radile prije mene. Ne, hvala, ja ću svoje dijete odgojiti drugačije. Da voli, poštuje, cijeni, podržava i svoju prijateljicu i sutrašnju ženu, svaku onu koja misli i osjeća drugačije.

A u međuvremenu umjesto sloboda dobile smo gomilu obaveza

I tako dok smo se mi borile protiv tradicionalnih odgojnih obrazaca u međuvremenu nismo stigle ni primjetiti da je brutalni konzumerizam ukrao i naše posljednje kapi slobode koje smo imale. Najprije su nam nametnuli više posla i više obaveza na pleća, jer mi smo dabome samosvjesne, odgovorne žene i mi ćemo drugim kolegama umjeti pokazati kako se posao temeljito i savjesno radi, jer “samo žene to tako umiju”. Širokogrudo su nam šefovi davali bonuse, koje smo btw mi pošteno zaradile i zavrijedile, promovirali nas na veće pozicije, koje su obično bivale ključne u poslovanju, dajući nam bolji model telefona ili auta, jer je to sada tako moderno, a znajući pritome da oni, isti ti muškarci šefovi, i dalje imaju puno veće plaće i iste te bonuse, a mi radimo više, naši sales planovi su bolji, uspješniji, mi “nosimo” poslovne uspjehe u svojim firmama i bez nas i našeg svesrdnog i odgovornog ženskog angažmana ni ta firma ne bi tako dobro poslovala.

I tako smo mi žene uletjele u zamku koja se zove “multitasking”. Pa je bilo vrlo cool, a i dalje je nažalost, da radiš ko mahnita 10 sati dnevno, jer si superperfekcionista i valja sve super savršeno posložiti, provjeriti i ono što je uradio kolega koji prima istu plaću, ali je kući otišao u 16:05, jer stići ćeš ti to sve. A onda leti kući, telefoniraj iz auta i organiziraj ko će koga odvesti na trening, na engleski/njemački, ko će ovo, ko će ono…pa onda dođi kući pa u letu obuci kecelju, zaveži kosu i opleti po kuhinji da bar večeru poštenu djeca i muž mogu “na kašiku” pojesti, pa onda zrakni tu zadaću iz matematike i prirode što djeca imaju za uraditi, pa stavi veš u mašinu, ispeglaj njegovu novu košulju i svoju haljinu za sutrašnju prezentaciju, pa…A jesi li uopće oprala zube, namazala lice serumom, uradila face yogu, ili meditaciju, možda se strasno izljubila i izgrlila sa svojim mužem prije spavanja, pročitala koji novi članak ili stranicu knjige…ma koga briga bogati, pa ima drugi dan, stići ćeš usput… I tako se naše životi usput dešavaju, naše želje i prohtjevi nikad ne realiziraju, jer valja stići opravdati epitet super uspješne žene hobotnice.


Pročitajte više: Jesmo li došli u eru feminističkih himni kojima prevarene i izigrane žene uzvraćaju udarac?


I onda dođe 8. mart i krenu vazovi o ženskim pravima, slobodama, kako je sada ženama diiivno i kako treba da su sretne i zadovoljne…I ti se pitaš, ko je ovdje lud? O kakvim oni slobodama i pravima govore? Pa, gospodo, nismo mi htjele ni žudile da budemo žene strojevi za obavljanje ekspresnih zadataka, žene hobotnice, multitasking superwomen…Mi želimo biti i sretne i zadovoljne, i dobro plaćene, i cijenjene, i voljene, i poštovane, ali isto tako imati vremena i za sebe, i za svoje prohtjeve i sitne male želje koje nemamo kad ispoštovati, jer valja nama sto čudesa napraviti i sto zadataka obaviti. A niti dan traje 38 sati, niti smo mi “nakokainizirane mašine”. I mi trebamo predah, odmor. To je također sastavni dio onog programa ženskih sloboda i većih ženskih prava, koji su sad dijelovi tih “fancy agendi”.

A ne tražimo previše. Malo više pažnje, poštovanja, ljubavi i nježnosti. Pa, ako vi u vašim muškim svjetovima te naše težnje tretirate kao feministički narativ, aferim majstori!

No, znajte da nama ženama buket ruža, neka slađušna večerica u fancy restoranu, par koktelčića, nova ogrlica ili haljina, nisu ultimativni highlight i da se zato ni Rosa prije 100 i kusur godina sigurno nije borila. Konzumeristički teferiči po restoranima i kafanama nam naročito nisu interesantni, bez obzira u kakvim fancy restoranima bili i ko na tim večerima pjevao i svirao. Ono što nam treba je puno više od konzumerizma, jeftinih obećanja i akcija. A ako kojim slučajem još uvijek ne kužite što je ono što nama ženama treba, ima jedan sjajan savjet kako do tog saznanja doći. Pitajte. Razgovarajte. I lako ćete saznati. A do vas je kako ćete saznanje u djelo sprovesti.

I kako napisa novinarka Kristina Ljevak u svojoj današnjoj kolumni učinimo za promjenu baš to: “Dok čekamo da sistem nešto uradi, znajući da neće, hajmo, tako nam 8. marta, uraditi nešto za sebe i jedna za drugu. Kad vidiš ženu da se odmara, priđi joj i pomozi joj mogao bi biti slogan odluke u nekom ljepšem svijetu na koji naš ne liči. U ovom našem, pomozi joj u nečemu da bi se ona zaista mogla odmoriti. I pomozi sebi i prihvati da ti drugi pomognu, da bi imala priliku za odmor”.

A vama drage moje ako ste i dalje sretne i zadovoljne kitom cvijeća i osmomartovskom večerom neka vam je sretan ovaj naš Cvjećovdan.

Photo: Pexels

Ne propustite najnovije vijesti i najave događaja

* indicates required

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ

PROČITAJTE VIŠE

Težak je ovaj 11. jul…

Danas sam na šporetu skuhala fildžan kahfe. Iznijela sam ga na balkon i proučila El Fatihu. Kahfu neću popiti, ona nije za mene. Molitvom...