Godišnji odmor je patnja kad ne znaš kako odmoriti

Već sam pisala o odmaranju i odmorima uopšte, ali čini se da ima još neotkrivenih misterija u sivoj zvani zvanoj „godišnji odmor“. Pa evo ga, ljeto je i sezona odmora – prigodna tema za prigodno vrijeme.

Dva tipa ljudi u sezoni godišnjih

Dakle rekli smo da imamo dva tipa ljudi u sezoni godišnjih odmora.

Onaj što je nezamjenjiv i kada je na godišnjem, samo je fizički odsutan. Njegov duh je sveprisutan. A, on se na odmoru pati i umire kao Alija Sirotanović kada su ga za nagradu poslali u sindikalno odmaralište. Deset dana prečučao u hladovini i na kraju rekao: ne daj Bože nikom’ ovakve patnje. Tako i ovaj naš čuči u hladu, ali digitalizovan. I šalje hiljade i hiljade mailova, nemoćan i očajan što ne može djelovati na daljinu. A, trudi se svojski. Žena i djeca ga ignorišu, zagledaju kako da ga bace u more sve sa laptopom i mobitelom.

Onaj što je zamjenjiv, kada je krenuo na odmor rekao je ljudima: možete vi to. I otišao da se odmori. I stvarno odmarao. Sa porodicom i prijateljima. Ili sam. I morem. Ne kao u sindikalnom odmaralištu, nego zaoprave.

Ovaj prvi, nezamjenjivi, kad je konačno prekinuo agoniju i vratio se na voljeni posao – zatekao haos i kataklizmu. Naravno da ništa nije bilo tako, ali ne gledamo mi to njegovim očima. I naravno sam sebe uvjerio još jače da bi bez njega sve propalo. Sve. Propalo.

Ovaj drugi, zamjenjivi, došao i najnormalnije se ispričao sa ljudima, pričao kako mu je bilo, pokazivao slike ribe koje je ulovio i tako to. I nastavio raditi. Sve funkcionisalo u najboljem redu. I ništa nije propalo.


Pročitajte više: Neće, pa neće. Svi na poslu imamo jednog ‘vegetirajućeg’. Evo što s njim


Zašto je netko nezamjenjiv?

Da skratim maestralni uvodni referat i pređem na stvar. Zašto je ovaj nezamjenjiv, a ovaj drugi zamjenjiv. Ili zašto bi bez ovog prvog sve propalo, bez drugog jok. Pa, stvar je perspektive.

Ovaj prvi, je sam sebe uvjerio da je nezamjenjiv. I tako se i ponaša. Sve radi sam. Ne zato što radi najbolje, nego da ne bi neko drugi uradio bolje pa ode glava. Uvjerio je i svoje ljude da oni ne mogu sami. Ne znaju sami. Ne mogu bez njega i ne znaju bez njega. Jer on je jedan i jedini, Bogom dan i on sve zna. Oni ne znaju.

Sa strane ljudi – nekima je dobro, nekima je zlo. Ovi što im je dobro – pa, radio ne radio svira radio. Ne moraju raditi, šef je bolji, on zna bolje, on radi. Oni dobijaju platu. Pa, ekstra. Ovi što im nije dobro – pokušaju promijeniti njega, pa sebe, pa ga uvjeriti da oni to mogu, pa onda odu. Jer oni bi da malo i koriste mozak i razvijaju ga, pa onda odu negdje gdje je to moguće.

I tako prolaze dani i godine i godišnja doba i sezone odmora, ovaj se jadan nikad ne odmori i nikad na zelenu granu. Posao nikad ne poraste, možda i propadne. A, toliko se trudio sam sa svojih deset prstića.


Pročitajte više: Uvedi me, zavedi me ili zašto je uvođenje u posao važno?


Najgore što se može desiti je – ništa

Ovaj drugi, zvaćemo ga zamjenjivi – iako je to teška riječ za dobrog čovjeka.

Naš princ zamjenjivosti je kao vrlo mlad otkrio tajne delegiranja. Istovremeno shvatio, da ako misli sebi dobro – onda ne može sve sam. Na kraju krajeva i ne treba. Ima sjajne ljude koji žele i hoće.

Nije ni njemu bilo lako na početku, svi imaju muke sa delegiranjem. Jer treba sad ispustiti neko svoje čedo i dati nekome da on to radi. A, da ti budeš posmatrač i preživljavaš šokove. Uf, teško je.

Krenuo je od najgoreg i sam sebi rekao – šta je najgore što se može desiti ako nešto delegiram. Odgovor je bio – ništa. Ništa najgore, ni manje gore, ni ništa. Ništa se ne može desiti. Šta ako pogriješi – popraviće. Sve je popravljivo.

Onda se zapitao, a šta da delegiram. Jer to je kao da bira koje dijete više voli, pa on sve svoje aktivnosti podjednako voli. Kako sad odvojiti od srca.


Pročitajte više: Zašto je važno imati granice u poslu?


Godišnji odmor danas je vještina

Onda je opet malo pričao sam sa sobom, pa se pitao šta je to što ja radim, a mogao bi raditi bilo ko drugi. Pojavila se omanja gomilica stvari koje on radi, a mogao bi bilo ko drugi. Neko ko će iz toga naučiti, ko će to unaprijediti i u konačnici možda čak automatizovati ili digitalizovati, pa niko to neće morati raditi. Hm, nije loše.

Onda je izabrao saradnike – koji žele i jedva čekaju da prihvate nove zadatke i nauče. Sa svakim porazgovarao jedan na jedan. Svakom objasnio šta delegira, zašto i kako će ga on naučiti da to radi. Pa još i neko vrijeme pratiti da mu bude podrška. I onda ga pustiti da slobodno odleti iz gnijezda i samostalno radi. I sve lijepo pritefterio da bude sistematično i da nešto ne zaboravi.

Kada je uspješno preživjeo ovo prvo delegiranje, onda se već okuražio i uozbiljio. Sistem je već počeo da se gradi i da postaje samoodrživ. Da nosi i vodi bilo koga ko se priključi sistemu. Da eliminiše bilo koga ko opstruira sistem.

Naučio je svoje ljude, oni su naučili svoje ljude. Znanje kruži u organizaciji, a fokus je na onome što donosi prihod. Ostalo rade juniori ili sistem ili je digitalizovano. Ili su usput skontali da im ne treba. Nije nikad ni trebalo.

I tako on ode na odmor bez da ga iko zove i bez da on ikoga zove. O mailovima da ne pričamo. A, posao ne propadne. Tako i njegovi ljudi idu na odmor – bez mailova i poziva, a posao funkcioniše.

Do vas je – hoćete li se patiti ili odmarati?

Autorica: Enisa Selmanović Salkić, direktorica i vlasnica tvrtke Consultor

Foto: Canva / Privatna arhiva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ

PROČITAJTE VIŠE

meke vještine

Ovo je najtraženija vještina u 2024. godini!

Mjesecima unatrag čitamo i slušamo o tome hoće li umjetna inteligencija zamijeniti čovjeka na radnom mjestu. Stoga sve češće promišljamo o vještinama koje čovjek...