Zašto je važno imati granice u poslu?

Lijepo je imati granice – koliko može i dokle može. Državne, recimo. Pa teritorijalne, recimo. U životu i u poslu. I znati šta je posljedica kada se granica pređe.

Lijepo je poštovati i tuđe granice, pa znati dokle se može i koliko se može. I šta se dešava ako se granica pređe. Lijepo je. I onda svi znamo šta, gdje, kako, dokle. Baš lijepo.

Naravno, kao i obično u realnosti je drugačije.

Pa imamo situaciju u životu kada neko pita što ga se ne tiče – dakle prešao je granicu. Da li je granica bila jasno postavljena i vidljiva ili je granica temeljno zacrtana u opštoj kulturi, to je već pitanje za Dragu Savetu.

Granice u poslu ili zašto pravila trebaju biti jednaka za sve?

Kada pričamo o granicama u poslu, uglavnom čujemo kako je neko prešao neku granicu. Pa ako je bila baš debela granica, a taj je ipak prešao, pa onda je to ciljano i s predumišljajem, i đubre jedno kako je mogao. Da li je on znao za te granice, da li je upozoren ili ne – to je već drugi par rukavica.

Hajde da ovo pokušam oživjeti kroz primjer iz prakse koji ću popratiti senzacionalističkim naslovom koji sam skromno stavila na početak teksta – logično, da privučem pažnju.

Recimo da imamo jedan tim. Vođa plus tri predana saborca. Dvojica u timu su radilice, pametnice, bistrice. Ne postavljaju pitanja, ne zabušavaju. Rade, brate. Onaj jedan – zabušava, namršten je i nije se rodio ko mu je ugodio. Pravo je pitanje zašto bi mu iko ugađao, ali i to je za Dragu Savetu.


Pročitajte više: Uvedi me, zavedi me ili zašto je uvođenje u posao važno?


I godinama svi znaju da je on takav i zaobilaze ga. Kako oni njega zaobilaze, tako je on sve ozbiljniji u ovom svom zabušantskom i nadasve namćorastom prisutpu. I tako, traje to godinu, dvije, pet. Ova dvojica rade kako rade, zaobilaze ga dabome. Ako se koji put i okliznu pa nalete na njega sa ne daj Bože očekivanjima da nešto uradi, onda plate danak neiskustvu. Šef je nemoćan – „ma, on ti je takav“ – i manje, više tu sve počinje i završava.

Pa ode jedna radilica. Pa ode druga. Pa ostanu šef i namćor. Pa se šef misli kako će on sad lako sa njim, a ovaj drugi misli kako mu je još samo on ostao da ga sredi. Velika je vjerovatnoća da su obojica u teškoj zabludi.

I onda svane jedan krasan, sunčani dan kada šef izda neki nalog namćoru, a namćor mrtav hladan kaže: Neću. I ode za svojim poslom kao da se ništa nije desilo. Šef, kukavac, osta sav šokiran. Pa poleti da zada zadatak jednom od one dvojice radilica, pa se sjeti da su otišli. I nikako mu nije jasno ni šta se desilo, a pogtovo ne šta će sad. Pa ništa, uradiće sam. Ma, on ti je takav.

Šta je tru’lo u zemlji Danskoj? Jeste, namćor. Nije, on je ispravan. Da, upravo sam se drznula i to izjavila.

Ali, on je ispravan. On je radio što mu se dozvolilo. On je jako dobro iskoristio „ma, on ti je takav“. I baš mu je dobro, realno. On je samo radio ono što mu se pustilo da radi i ubirao slasne plodove.

Kada reagirati na prelazak granice? Odmah!

Nećemo upirati prstima, aliiiiii….šef je kriv, logično. Zašto? Zato što nije postavio granice. Zato što nije, prvi put kada je ovaj rekao da neće ili bio drzak ili nešto još gore – postavio granice.

A, šta je trebao uraditi, jer pobogu „ma, on ti je takav“? Prvo, trebao je reagovati odmah. Na prvo neću, na prvo ponašanje koje nije u skladu sa pravilima. I dati, ono što bi stare žene zvale – korektivni feedback. Objasniti koja su pravila ponašanja, vrijednosti i pravila igre. Pokazati granice preko kojih se ne prelazi. Upozoriti na posljedice koje nastupaju kada se granice pređu. Dakle, dao je feedback i educirao ga.

Ako ni nakon toga gospodin „ma, on ti je takav“ nije promijenio ploču, onda gospodin Šef reaguje opet i odmah, sad već malo i radikalnije – sa korektivnom mjerom i rokom u kojem se mora popraviti.

Šta se desi nakon mrske korektivne mjere – gospodin „ma, on ti je takav“ se ili promijeni i prilagodi ili ode. U oba slučaja – pobjeda. Njegov karakter i vrijednosti se svakako ne uklapaju u tim i sigurno bi ga i razorili (kao što smo vidjeli na ovom ne baš svijetlom primjeru), tako da je sjajno što je otišao sam. Ako se promijenio – opet, sjajno. Prilagodio se, prihvatio, sazreo, naučio. Dakle, pobjeda kako god.

Poslovno okruženje mora imati pravila koja su jednaka za sve. Kada se ta pravila krše, mora se reagovati odmah. Ako se ne reaguje, onda to postaje usvojeno i normalno ponašanje. I problem postaje tri puta veći. Učinite uslugu sebi, reagujte.

Autorica: Enisa Selmanović Salkić, direktorica i vlasnica tvrtke Consultor

Photo: Pexels / privatna arhiva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ

PROČITAJTE VIŠE

meke vještine

Ovo je najtraženija vještina u 2024. godini!

Mjesecima unatrag čitamo i slušamo o tome hoće li umjetna inteligencija zamijeniti čovjeka na radnom mjestu. Stoga sve češće promišljamo o vještinama koje čovjek...