Šta se dešava kada kćeri preuzmu porodični biznis? Kako se gradi autoritet među zaposlenima koji vas pamte kao dijete? I kako naći ravnotežu između naslijeđene strategije i vlastite vizije? Upravo o tim pitanjima govorile su Sedina Memagić iz kompanije Alma Ras i Ivana Frančić-Šarlija iz trgovačkog lanca UTD Best na konferenciji “Women Leadership Transforming Retail”.
Porijeklo i poziv: karijera koja nije bila planirana, ali jeste proživljena
Za Sedinu Memagić put ka vrhu nije bio linearan. Početna želja da bude učiteljica pretvorila se u dugi profesionalni put kroz sve pozicije u porodičnoj firmi. “Ja sam prvo bila šivačica, pa kontrola kvaliteta, pa trgovac, pa vođa objekta”, prisjećala se.
“Danas sam kreativna direktorica brenda, ali i supervizorica HR-a – pozicija koja mi omogućava da budem most između strategije firme i stvarnih potreba ljudi”, kaže Omerčević.
Za Ivanu Frančić-Šarliju, povratak u porodičnu firmu desio se tek nakon karijere u Zagrebu.
“Uvijek sam nekako znala da ću se vratiti. Moj suprug je prvi ušao u firmu, a ja sam informacije o firmi dobijala vikendom od njega”, kaže Frančić-Šarlija. Danas vodi firmu s više od 800 zaposlenih i 65 prodavnica.
Raditi s roditeljima: između vizije i generacijskog nesporazuma
Obje liderice su otvoreno govorile o kompleksnim odnosima sa svojim očevima, osnivačima kompanija. Sedina Omerčević se prisjetila situacije kada je njen otac mimo znanja uprave kupio stan u Poreču: „Bilo je jasno da mu treba nova zanimacija. Srećom, tada je postao načelnik opštine i na kratko se ‘izvukao’ iz operativa. Ali se brzo vratio.“
Frančić-Šarlija je posebno emotivno govorila je o ulozi svoje majke koja je prerano preminula.
“Moram priznati da sam ranije mislila da otac radi sve u firmi, ali kada sam izgubila majku, tada sam shvatila koliko je i ona bila uključena u firmu, i koliko je zapravo ona bila glavna iza kulisa. U stvari, često su najvažniji oni ljudi koje ne vidimo, koji nisu u prvom planu, koji nisu ‘glasni’, ali su ipak ključni. Volim biti ta osoba koja bira da bude u pozadini”, kazala je.
Izgradnja povjerenja: kako biti ‘šefica’ a ostati kolegica
Obje sugovornice svjesne su percepcije zaposlenih prema njima kao ‘kćerkama vlasnika’. Omerčević je kazala kako joj zaposleni vjeruju, jer znaju da je prošla sve faze.
“Mogu doći u proizvodni pogon i da mi se neko obrati iskreno, ne zbog titule, već zbog povjerenja”.
Naglasila je i važnost prilagodbe promjenama na tržištu. Spomenula je i trend „degrowth“, odnosno smanjenja potrošnje i rastuće potrebe za održivošću I individualiziranim pristupom. “Kupci više neće birati po imenu brenda, nego po iskustvu. A zaposlenici neće pristajati na jednu univerzalnu plaću – svi nose svoj kontekst, kredite, djecu, izazove. Mi na to moramo biti spremni”.
Frančić-Šarlija je istaknula važnost delegiranja i razvoja tima. “Nisam htjela da ljudi misle da sam tu samo zato što sam kćerka. Zato sam dozvoljavala da moji timovi sami dolaze do rješenja. Moj cilj je da ljudi osjete da su važni, da imaju prostor za rast”, kazala je Frančić-Šarlija.
Industrija u promjeni: digitalizacija, izazovi radne snage i novi narativi
Memagić je otvoreno govorila o teškoćama u tekstilnoj industriji – veliki broj porodilja i bolovanja, izazovi u refundacijama, nedostatak mladih kadrova, kao i zahtjevi globalnog tržišta.
“Mi trenutno imamo više od 1.000 zaposlenih, a u prosjeku nam dnevno izostaje 240 ljudi. I pored toga, nijedno otpuštanje nismo imali – osim onih koji nisu radili savjesno “.
Kompanija Alma Ras, uprkos tome, izvozi za svjetske brendove poput Hugo Bossa, Armanija i Calzedonije. Uveli su digitalne pasporte proizvoda i ESG strategije – sistem koji omogućava transparentnost o porijeklu materijala, uslovima rada i platama. “To je budućnost. Ako ne uvedete digital passport, nećete moći izvoziti”, kaže Omerčević.
Dodajal je da se retail suočava s novim izazovima – ljudi žele raditi manje, subote i nedjelje postaju ‘svetinja’, a troškovi rastu. “Mi moramo naći načine da zadržimo radnike, a opet ostanemo efikasni”, rekla je.
Autentičnost kao strategija
Obje liderice odbacuju formalizam i ističu važnost unutrašnje stabilnosti. Omerčević kaže,
“Život je sabiranje i oduzimanje. Kad shvatiš šta jesi i šta nisi – to je sloboda. I zato je važno imati sastanak sa sobom”. Njen dan počinje u 4:30 jutarnjom molitvom, nakon čega slijedi trening – rutina koju ne preskače. “To je moj sastanak sa sobom”.
Frančić-Šarlija ističe važnost pokreta i promjene perspective. “Kad god mogu, idem u prirodu. Sve probleme rješavam na brdima. I mijenjam lokacije sastanaka s timom – ne želim formalne prostore, jer tada dolazi prava energija”, kazala je.
Žene liderice: balans kao ključ uspjeha
Obje liderice su majke – Frančić-Šarlija ima troje, a Memagić dvoje djece. Uz sve obaveze, balans između privatnog i profesionalnog života im je prioritet.
“Učimo djecu, radimo, vodimo firme, ali moramo znati kad je vrijeme za pauzu i kada delegirati”, kaže Frančić-Šarlija. Memagić je kazala da ako želite biti lider, morate znati kada stati.
“Lider nije onaj ko sve zna, nego onaj ko zna koga treba pitati”, kazala je.
Na kraju, obje se slažu u jednom, a to je da budućnost porodičnih firmi ne leži u kopiranju prethodne generacije, već u osnaživanju vizije koja poštuje prošlost, ali jasno oblikuje vlastiti put.
Ono što povezuje ove dvije žene nije samo to što su preuzele obiteljske firme – nego način
na koji to rade. S poštovanjem prema onome što je bilo prije njih, ali i s jasnoćom da danas vrijede nova pravila.
Njihova autentičnost, otpornost i posvećenost ljudima pokazatelj su da liderstvo više ne znači dominaciju – nego stvaranje prostora u kojem svi mogu rasti.
