Dokumentarac “Kiss the future” otvorio 29. Sarajevo Film Festival

Na prepunom Metalcu u Sarajevu, Coca Cola Open Air kinu, sinoć je otvoren Sarajevo Film Festival, 29. po redu projekcijom dokumentarnog filma “Kiss the future”, redatelja Nenada Čičin Šaina, producenta Ben Afleca i Matt Damona, koji govori o iskustvu humanitarca i novinara Billa Cartera u ratnom Sarajevu i organizaciji live priča o muzičkoj underground sceni u opkoljenom Sarajevu i njegovom lobiranju za organizaciju legendarnog U2 koncerta, u septembru 1997. na sarajevskom Koševu.

Svirke u podrumima u opkoljenom Sarajevu

Mnogi strani novinari i humanitarci, koji su tokom ratnih godina proputovali kroz BiH, ispričali su svoje nevjerovatne priče tokom ovih proteklih gotovo tri decenije. No, priča Billa Cartera, scenariste filma “Kiss the Future“, koji je jedan od najzaslužnijih ljudi koji je povezao ratnu muzičku scenu iz Sarajeva sa Bono Voxom i U2, je apsolutno genijalna i neobično važna za život svih Bosanaca i Hercegovaca, Sarajki i Sarajlija, koji su tih ratnih godina živjeli u Sarajevu i BiH. Teško je prepričati kompletnu, izrazito emotivnu, atmosferu koju je ovaj sjajan dokumentarac sinoć proizveo na Metalcu, na kojem je skoro 4000 ljudi na filmskom platnu gledalo scene iz opkoljenog Sarajeva, začinjene pričom njenih protagonista, Sarajki i Sarajlija, koji su tokom ratnih godina u opkoljenom gradu živjeli za umjetnost i muziku.

Film prati razvoj umjetničke i muzičke underground scene u opkoljenom Sarajevu tokom rata, portretira tinejdžere, muzičare, filmadžije, novinare, umjetnike koji su u opkoljenom gradu, u kojem su svakodnevno se boreći za preživljavanje, za kanistar vode i jedan humanitarni paket, shvatili da je muzika i umjetnost njihov način otpora tom sumanutom vremenu. Pod granatama i snajperima smo morali svakodnevno živjeti, ali to nam je otvorilo posve nove vidove otpora i ti su ljudi, predvođeni sjajnim muzičarima, od Srđana Gine Jevđevića, Borisa Šibera do Enesa Zlatara i Siktera organizirali svirke po underground klubovima, podrumima, svirali i pjevali nastojeći u tom posebno izmaštanom svijetu zaboraviti bar na trenutak da gore iznad njihovih glava bjesni rat i ljudi od granata i snajpera ginu poput glinenih golubova.

Kiss the future
Ekipa filma Kiss the future

Bill Carter je humanitarac koji je tokom rata boravio u Sarajevu i upoznao se sa ljudima koji su organizirali muzičku underground ratnu scenu u opkoljenom gradu. Postajući jedan od insajdera te scene, promatrajući kako se u opkoljenom gradu budi jedan posve nevjerovatan fenomen otpora Bill je došao na ideju da pokuša povezati svjetske muzičke lidere sa sarajevskom ratnom muzičkom scenom. Izbor je pao na U2 jer su tokom 1993. oni imali svjetsku ZOO TV turneju. Iz opkoljenog Sarajeva, bez struje i vode, u vremenu u kojem nije postojala ni zamisao o internetu, poslao je jedan običan fax managemntu U2-a da želi doći na koncert U2 u Veroni i upoznati se s Bonom i predložiti mu ideju da naprave humanitarni koncert u opkoljenom Sarajevu.

Da vam ne spojlam film, ostalo je to već znate istorija. Na svojoj su ZOO TV turneji te godine U2 prikazivali na velikim ekranima na svojim koncertima live uključenja iz opkoljenog Sarajeva, gdje su razni protagonisti s muzičke underground scene i obični ljudi slali poruke u svijet o važnosti da se digne glas o prestrašnoj agresiji koju srpska vojska čini nad građanima i građankama Sarajeva i BiH. Bile su to poruke kojima su ljudi iz opkoljenog grada slali svoje vapaje za zaustavljanje rata i za uspostavljanje mira.

Umjetnost je oružje promjene

Koliko je mladim ljudima u opkoljenom Sarajevu značila muzika i umjetnost i šta je svima nama u ratu predstavljala kultura i muzika najbolje je u filmu objasnio Srđan Gino Jevđević, koji je osmislio i učestvovao u mjuziklu “Kosa” u Kamernom teatru 55, kad je rekao: “Muzika ne može zaustaviti rat, ali ako svi zapjevamo možda možemo promijeniti svijet. Umjetnost je oružje promjene“.

Beskrajno važan dio filma posvećen je i drugoj strani medalje tokom rata u BiH, a to je medijsko praćenje rata i izvještavanje stranih medija, prvenstveno jedne od tada najvažnijih medijskih kuća CNN-a. Njihova novinara Christiane Amanpour, koja je tada bila mlada novinarka u usponu, cijelo vrijeme rata je izvještavala iz opkoljenog Sarajeva i kako je danas u šali priznala na press druženju “Kafi sa…” nije do sinoć, kad je gledala film, bila uopće svjesna da se, za vrijeme dok je boravila u opkoljenom Sarajevu, dešavala ovako zanimljiva muzička zbivanja. U svom izlaganju u filmu Christiane je posebno navela važnost koju je propagandna mašinerija iz Srbije, koju je osmislio Slobodan Milošević, imala za politički opstanak i uspjeh velikosrpskih planova u međunarodnim političkim krugovima, koji se u početku nisu uopće htjeli, niti željeli baviti “balkanskim ratovima” devedesetih. Sve do trenutka kad se tadašnji američki predsjednik Bill Clinton i njegova američka administracija nisu uključili u aktivnu kampanju svrgavanja velikosrpskog režima predvođenog Slobodanom Miloševićem.

Kiss the future
Christiane Amanpour

Za mene je bilo jako važno da učestvujem u tom trenutku u izvještavanju iz Sarajeva. Bila sam tada mlada novinarka i mnogi su me tada kritizirali što sam zauzela samo jednu stranu, bosansku, ali ja sam tada shvatila da je istina vaše pravo da zauzmete stranu i da kažete pravu istinu o onome što se dešava u gradu. Mnogi su nas tada željeli ušutkati da ne prenosimo osobne priče o ljudima iz ovog grada. I mi smo novinari bili stalno u opasnosti, jer smo govorili istinu. Danas sam ponosna što smo uspjeli prenijeti pravu istinu o ljudima iz Sarajeva i BiH“, istakla je Christiana.

U2 koncert na Koševu

Cijela priča o ideji da U2 napravi koncert u Sarajevu je na kraju, nakon potpisivanja Daytona, realizirana konačno 23. septembra 1997. kada je U2 u sklopu Zoo TV turneje održao spektakularan koncert na stadionu Koševo, pred gotovo 40000 ljudi iz Sarajeva, cijele BiH i regije. Sve zahvaljujući posve suludoj i tada nevjerovatnoj ideji Billa Cartera, koja je u konačnici i okosnica cijele priče u ovom dokumentarcu.

Mnogi koji su imali prilike da gledaju taj spektakularni U2 koncert na Koševu će vam potrditi da je za njih koncert U2 u Sarajevu te noći bio jedan od najvažnijih događaja u životu. Trenutak kad je Eso iz Siktera izašao na scenu te prohladne septembarske noći i zasvirao, dva dana ranije zabranjenu, himnu BiH, Jedna si jedina, pamtim kao trenutak kada mi je u glavi konačno postalo jasno da je rat gotov. To je sinoć u filmu izjavio i Enes Zlatar, pjevač Siktera, predgrupe U2 na tom koncertu.

Trenutak kad smo sinoć na Metalcu gledali snimak s koncerta U2, kad je Bonu pukao glas dok je pjevao One, i kad je publika na Koševu pjevala umjesto njega, je jedan od možda najdiriljivijih momenata u mom životu. Bio je to trenutak kad smo sinoć na Metalcu skoro svi plakali. Užasno je emotivno bilo sinoć gledati ovaj dokumentarac i ponovno proživljavati sve te scene koje su se na filmskom platnu ponovo odvijale pred našim očima i teško je to bilo kome ko sve to tih ratnih godina nije preživio i prepričati. Na sceni je sinoć Bono zajedno s Edgeom zapjevao Freedom. Bio je to jedan od onih momenata kad vam se naježi svaki komadić kože na tijelu, trenutak koji vas potrese i koji pamtite za cijeli život.

kiss the future
Bono Vox na SFF-u, na Metalcu

Noć spektakla i katarze na Metalcu

Bila je to fenomenalna noć za Sarajevo. Noć spektakla i katarza istovremeno.Hvala Billu Carteru za ovo magično filmsko iskustvo. Hvala Bonu i Edgeu što su vjerovali u nas sve ove godine. I Nenadu Čičin Šainu, što je uspio sjajno posložiti sva silna iskustva ljudi koje su intervjuirali u Sarajevu u ovaj sjajan dokumentarac. Hvala i ekipi koja je učestvovala u filmu, Senadu Zaimoviću i Vesni Andree Zaimović, koj su svojom ljubavnom pričom u filmu dočarali da u toj ratnoj strašnosti postoje i tračci ljubavi, svjetlosti i nade.

Christiana Amanpour je na kraju današnjeg razgovora na Festivalskom trgu izjavila da smo i danas svjedoci još većeg nacionalizma koji divlja u svijetu i koji je nažalost postao mainsteam, što je zaprepašćujuće da galopira ogromnom brzinom od Afrike, Azije, Južne Amerike, i da moramo biti jako oprezni prateći šta se zbiva oko nas. I da zbog svega toga upravo i trebamo govoriti o umjetnosti i važnosti otpora. I kako je Asja Dupanović na kraju sinoćnjeg filma i danas na Festivalskom trgu ponovo poručila: “Mi smo danas u još goroj situaciji nego što smo bili tada. Ovakav koncert U2 kao ovaj iz 1997. nam je danas potrebniji nego ikad. I da, nama trebaju stalni podsjetnici na ono što smo preživjeli. I nadam se da je ovaj film i ono što smo vidjeli sinoć novi podsjetnik na ono što moramo raditi da se odupremo tom zlu“.

Photo: Sarajevo Film Festival/Radio Sarajevo

Ne propustite najnovije vijesti i najave događaja

* indicates required

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ

PROČITAJTE VIŠE

unaprjeđivanje radnika

Zvijezda je rođena! Ili možda ipak nije?

Ima onaj jedan koji je odličan. Kako god ga baciš, dočeka se na noge. Omiljen u timu, omiljen kod klijenata. Kad treba fakin je,...