Zašto (ne) ići na godišnjicu mature?

Zar je moguće da je prošlo baš toliko godina? Nakupile su se. Proletjele su negdje kao brzi vozovi, a da uopšte nismo ni svjesni toga. Šta da slavimo, što smo ostarili? Je l’ to okupljanje sijedih glava, podbradaka, bora, kilograma, raznih dijagnoza? I ne znamo se, zaboravili smo se, šta da tražimo na skupu ljudi koji se odavno više i ne poznaju?

A opet tamo, nekada, 20, 25, 30 godina prije začelo se ono što smo danas.

Maj – mjesec matura

Gradski trgovi puni su maturanata. Sve odiše mladošću, svečanim haljinama, odijelima, šminkom, jakim parfemima, možda prvi put stavljenima, a u lijepim glavama nesvjesnost da se najbezbrižnijem periodu u životu iza ćoška smiješi onaj ozbiljniji dio.

Po restoranima i prigušenim svjetlima mogu se sresti grupe sredovječnih ljudi koji se takođe okupljaju uglavnom u maju i slave one obične ili jubilarne godišnjice matura. U stvari, vraćaju se tamo gdje je sve i počelo, kroz priču, kroz smijeh, prisjećaju se potpuno nevažnih detalja iz jedne standardne školske zgrade ili sa izleta i ekskurzija, namjerno, kako bi se što više smijali. Nakon toliko godina i vjerom da su ikada sjedili u školskim klupama jedni pored drugih, sekirali se zbog ocjena, prepisivali, bježali sa časa, ljubili se iza škole, krišom pušili, sreću se izmijenjena tijela i lica nekadašnjih saučesnika.

Mogu se podijeliti u tri grupe. Oni koji se sjećaju baš svakog detalja iz školskih i vanškolskih dana, oni energični organizatori ovakvih okupljanja koji i inače održavaju kontakte sa skoro cijelom generacijom i oni koji ne znaju zašto su došli i ne sjećaju se skoro nikoga. Pozivu za druženje svojih bivših, “dobrih i loših” učenika često se odazovu i profesori i profesorice, neki bi zli jezici rekli, najviše iz znatiželje da vide da li su dobro procijenili svoje miljenike i one manje drage đake.


Pročitajte više: Jesmo li dužni zvati nekoga na svadbu zato što nam je obitelj?


Jesu li postali bolji ljudi, imaju li se čime pohvaliti?

Ipak, većina njih pokušavala je objasniti da sloboda prvo nastaje u glavi, pa tek onda na drugim poljima, da je važno biti čovjek najviše zbog susretanja s velikim životnim raznolikostima i da nikad, ali nikad ne treba izlaziti iz okvira ljudskosti, ko god bili, čime god se bavili. Danas bismo to mogli nazvati dobrim pedagozima. Većina ih je i bila. Bilo je i onih nesretnih bez ikakvog razloga, ali svako je, ipak, ostao u nekom sjećanju i svako od njih imao je svoju ulogu u formiranju generacija i generacija.

Hiljade učenika, hiljade različitih sudbina, profila, sad su odrasli ljudi u različitim dobima, zgodni ili manje zgodni, uspješni ili manje uspješni, skrojeni su i od dijelova koji su u njih usađeni upravo u ovom životnom periodu, tokom srednje škole.

Može li to biti luda i nezaboravna noć?

Nakon toliko godina i sa skoro već istrošenim sjećanjem, za istim stolom opet zajedno sjede poznata lica. Malo pričaju, malo pjevaju i plešu. Oni koju su se voljeli i družili nekada, opet su tu noć prisniji, uprkos dugogodišnjoj praznini viđanja. Dragocjeno je imati staru listu dragih ljudi. To su svjedoci da se to zaista zbilo, da se u to vrijeme zaista živjelo i da je ipak bilo veličanstveno. Ta noć ima tužni i sretni dio.

Tužni je onaj da fale i neka draga lica koja više nisu među živima, ali su u sjećanju ostala mlada i nasmijana. Sretni dio noći je taj da se na par sati ipak odleprša u mladost, onu neopterećenu, onu u kojoj nikakvi društveni statusi, uloge, nikakav novac i moć ne mogu zamijeniti taj divni osećaj superiornosti koji može da pruži samo mladost i sve ono što iz nje proizilazi. U tim trenucima noć se pretvara u ludu i nezaboravnu. A završava se obećanjima da se treba viđati češće i mimo proslave godišnjica ili da treba dogurati do stote godišnjice pa poslije kako se kome zapadne, jer brojevi pogotovo kad označavaju godine, nisu baš vesela tema.

Puni utisaka, zadovoljni, nasmijani rastaju se tijekom noći, sigurni da će se već sutra ponovo vidjeti iako se to skoro nikada ne desi do neke nove godišnjice, ako većina bude na broju.

Da li ići na godišnjicu mature?

Ako su jednom bili saučesnici, mogu to i dalje biti. Makar jednom u pet godina.

Foto: Canva / Privatna arhiva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE VIŠE

Old Town Nest Mostar

Zavirite u prvi Co-living/Co-working prostor u BiH

Oduvijek sam smatrao da Mostar može ponuditi više od jednodnevnog izleta u kojemu će se posjetiti Stari most, kupiti suvenir i otići, napisao je...