Posljednjih godina su boravak u prirodi i planinarenje, naročito tokom i nakon covid-19 pandemije, postali vrlo popularna aktivnost. Jedni idu zbog šetnje i boravka na svježem zraku, drugi radi održavanja fizičke kondicije, treći zbog adrenalinskih avantura i želje da sebi i drugima dokažu da su spremni osvajati i planinske vrhove… Turistička promocija BiH kao zemlje koja je “raj za planinarenje” i različite outdoor aktivnosti na našim planinama, jezerima i rijekama, također je dovela do znakovitog porasta prisustva ljudi u planinama. Međutim, svaki odlazak u planinu, bez obzira bila to kratkotrajna šetnja na brdu iznad grada, visokogorska tura ili pak avanturistički turizam, nosi sa sobom izvjesnu dozu opasnosti i rizik od ozljeđivanja i nije nimalo bezazlen, a mnogi ljudi ne znaju kako sigurno planinariti. Zbog većeg broja ljudi u planinama posljednjih godina smo svjedočili brojnim dramatičnim akcijama spašavanja unesrećenih planinara i planinarki, ali i običnih građana, u šetnji na bh. planinama.
Oni koji nesebično učestvuju u takvim akcijama spašavanja su momci i djevojke iz Gorske službe spasavanja BiH/GSS BiH. Najčešće u vrijeme tih akcija dramatično pratimo medijske izvještaje ili statuse na društvenim mrežama, koji govore o tijeku akcija spašavanja, no vrlo rijetko ili gotovo nikako se ne govori o tome šta je dovelo do nesreće i šta se u planini ne smije raditi kako bi se spriječile razne nesreće. Govorimo o tome kako se pripremiti za odlazak u planinu, i ljeti i zimi, kako sigurno planinariti i očuvati zdravlje i kako spriječiti eventualne fatalne posljedice boravka u planinama.
Kako sam preživjela nesreću na planinarenju…
Iz osobnog iskustva ispričaću vam zašto nijedan odlazak u planinu nije bezopasan i kako sam prije sedam godina preživjela jednu od najdramatičnijih planinarskih nesreća u BiH u posljednjoj deceniji, koja se desila 7.2.2016., u rejonu Kotlova na Bjelašnici.
Bila je to obična februarska nedjelja, za taj period godine, vrlo topla i bez snijega, kada se u Babinom dolu okupila ekipa osmero planinara sa željom da se, u jednoj relaksiranoj turi, popnemo do Bivka na Bjalašnici i uredno se popodne vratimo kući. No, te kobne nedjelje sve se odigralo potpuno drugačije. Dan prije smo već bili na jednom planinarskom pohodu na Vranici, i bila sam prilično umorna, što je bio prvi signal da odustanem čak i od te planirane bezalene ture do Bivka na Bjelašnici. Moje gojzerice, koje sam nosila dan prije, nisu se uspjele osušiti preko noći, pa sam obula zimske buce, misleći da će mi one biti dovoljno dobre, jer ionako idemo samo do Bivka a ne na vrh Bjelašnice. Bio je to drugi signal da odustanem od ture.
U međuvremenu, umorna i neadekvatno obučena, pokušavajući održati ravnotežu usprkos vrlo snažnom vjetru koji me je rušio cijelom planinarskom stazom, s krajnjim naporom sam se popela na vrh Opservatorij na 2067 metara nv i nakon kratkog odmora u bunkeru na vrhu krenuli smo na kobni dio zaleđene staze, povrh zloglasne provalije Kotlovi na Bjelašnici. Na toj ledenoj “strehi” od udara snažnog, gotovo orkanskog vjetra koji nas je pratio, okliznula sam se, pala na koljena i trbuh i otklizala se, kao niz tobogan, u provaliju. Sve se desilo u djeliću sekunde, a olujni naleti vjetra su me naprosto otpuhali niz liticu u Kotlove, u provaliju duboku više od 400 m. Naš vodič, pokojni Dragi Novaković, tada se vratio do mjesta na kojem sam pala, pokušavajući u paničnom strahu i nevjerici nagnuti se ponad provalije ne bi li uočio mjesto gdje sam pala, te kako mi mogu pomoći i izvući me odatle. Olujni naleti vjetra su ga, potpuno neočekivano, otpuhali sa ivice litice i pao je uz sami rub provalije i od posljedica tog pada je zadobio teške povrede glave i trupa od kojih je, nažalost, preminuo.
Niko sa sigurnošću, pa ni ja zbog amnezije koju sam doživjela, ne može znati kako sam pala u provaliju, kako sam se skotrljala do mjesta na visini od nekih cca 1650 m na kojem me je, nakon 4 sata akcije spašavanja, našao Armin Škandrić, pripadnik GSS Sarajevo. Našao me u stanju vrlo jake hipotermije sa tjelesnom temperaturom od +29 C, besvjesnu, u stanju masivne politraume, s polomljenom bedrenom kosti, karlicom, koljenom, dislokacijom ramena i vrlo izraženim zglobnim destrukcijama. U vrlo teškim uvjetima, pri olujnim udarima vjetra od cca 120 km/h, pri kojima se, na mjesto na kojemu su me pronašli, nije mogao spustiti ni helikopter kako bi me trasportirao, konačno su me transportirali kopnenim putem na motornim sankama do helikoptera, koji je u Babinom dolu čekao na transport do KCUS na Koševu.
Mislili smo da možemo nadmudriti planinu
Kakvim su naporima i poteškoćama bili u toj akciji izloženi pripadnici GSS Sarajevo oni najbolje znaju, no zahvaljujući njihovim nesebičnim i herojskim naporima ja sam danas živa i mogu vam pisati o svemu što sam doživjela iz “prve ruke”. O tome kako sam preživjela komu, 2 masivne operacije i kako sam nakon nevjerovatnih 6 mjeseci oporavka ponovo prohodala, iako se ni šef tadašnjeg tima ljekara, koji me je operirao, prof.dr. Ismet Gavrankapetanović, nije nadao da ću ikada više normalno hodati, i kako na kraju ponovo planinarim, pročitajte u drugom tekstu na ovom linku.
Zbog svega što sam preživjela prije 7 godina idući u jednu bezazlenu turu na Bjelašnicu danas sam beskrajno zahvalna cjelokupnom timu iz GSS stanice Sarajevo bez čijeg herojskog angažmana i nadljudskih napora da me spasu, ja danas ne bih bila živa. Nažalost, ta je kobna nesreća prekinula jedan mladi život, u 28. godini. Neki su alpinisti, nakon te nesreće, izjavili da mi nismo bili iskusni planinari, da nismo bili dobro opremljeni, da se nismo trebali kretati tom stazom pri tako jakom vjetru, da je Dragi bio neiskusan vodič… No, danas odgovorno tvrdim da su to sve nagađanja i da je jedina prava istina da smo taj dan krivo procijenili vremenske uvjete na Bjelašnici.
Našli smo se tada u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu i zbog te naše pogrešne procjene uslijedio je niz nesretnih okolnosti koji su rezultirali stravičnom nesrećom. Danas je potpuno nevažno raspravljati o tome jesmo li mogli izbjeći nesreću, jer je nemoguće bilo šta popraviti. Ono što treba priznati je da smo vrlo naivno procijenili da možemo savladati snažne nalete vjetra i zaleđenu stazu. Bili smo neoprezni i mislili smo da možemo nadmudriti planinu. Trebali smo, umjesto što smo krenuli dalje, odustati od planirane rute i spustiti se skijaškom stazom natrag do Babinog dola i nipošto se ne kretati zaleđenom stazom povrh provalije. Zbog te pogrešne procjene preveliku cijenu smo platili taj dan. No, i danas mislim da o ovoj i drugim sličnim nesrećama treba razgovarati i iz ovakvih zlokobnih iskustava naučiti kako se ponašati u planini, kako sigurno planinariti, što ne treba nikada činiti i kako treba planinu puno više poštivati, no što smo spremni sebi to priznati.
Kako sigurno planinariti i zašto se dešavaju nesreće?
Svi pripadnici GSS-a će vam uglas potvrditi najvažniju lekciju o odlasku u planinu, a to je da trebate biti maksimalno oprezni i dobro pripremljeni, jer svaki odlazak u prirodu, pa i najobičnija šetnja ili avanturistički turizam uvijek donosi dozu rizika od ozljeda. Ako se u to upuštate, morate znati kako sigurno planinariti.
Najčešći problemi s kojima se ljudi susreću u planini dešavaju se uslijed sljedećih razloga:
- Slaba orijentacija zbog nepoznavanja terena
- Loša procjena svojih mogućnosti
- Loša procjena vremenskih uvjeta (iznenadna mećava, lavine zimi, magla, iznenadne grmljavine i pljuskovi…)
- Ego zbog kojeg se često donose pogrešne odluke
- Dehidracija, naročito u ljetnim sunčanim danima
Pročitajte više: Adisa Dževlan: Ove jeseni slavimo 130 godina planinarstva i uvodimo ga u škole
Jedan od najiskusnijih pripadnika GSS stanice Kantona Sarajevo i planinarski vodič Planinarskog saveza FBiH, Eldin Kajtaz, potvrdio nam je u razgovoru da je sve više građana, ali i turista, naročito iz evropskih zemalja, koji olako shvaćaju naše planine, rijeke i jezera i upućuju se u vrlo riskantne pohode u prirodu nedovoljno pripremljeni i bez adekvatne opreme za boravak u planini. GSS FBiH godišnje ima preko 1000 intervencija, a u zadnje vrijeme, kako Kajtaz tvrdi, porastao je broj potraga dementnih starijih ljudi i turista koji se zagube, ali i iskusnih planinara. Novina u svijetu, koja je i kod nas prisutna već duže vrijeme je trčanje po planinama i brdima, gdje se dešavaju česte povrde, lomovi nogu i ruku, dehidracija, pa GSS i u tim situacijama mora intervenisati.
“Nedavno je jedan njemački državljanin za 1.maj krenuo sa bickilom preko Nišića prema Magliću, potpuno pri tome precijenivši svoje sposobnosti i ne poznajući dovoljno teren. Dobio sam poziv za pomoć u GSS stanici Kantona Sarajevo i pozvao sam GSS Wolf Foča iz RS-a, koji su najbliži lokalitetu Maglića i također GSS Crne Gore, sa kojima imamo izuzetno dobre kolegijalne odnose. Pozvao sam i svoje kolege iz GSS Kantona Sarajevo, i tada smo na raspolaganje stavili 20 ljudi. Poziv sam dobio oko 17 h, a biciklistu iz Njemačke smo napokon našli na Prijevoru, na putu prema Magliću, negdje u 1:00 h iza ponoći, gdje su ga kolege svele do Tjentišta i zbrinuli ga. Bude tu i akcija gdje ishod spašavanja nažalost nije dobar, ali uvijek treba pomenuti one akcije koje se završe s pozitivnim ishodom, kao što je recimo ova posljednja akcija GSS-a na Veležu, koja se desila prije mjesec dana. Bila je to akcija spašavanja na ferati Srce Veleža, gdje je pala iskusna planinarka iz Hrvatske. Bilo je raznih napisa na portalima da je žena neiskusna planinarka i da je u japankama krenula na feratu, međutim ta žena je vrlo iskusna planinarka, bila je dobro opremljena, ali dešava se i najboljima jedan mali pogrešan korak i tako se nađete u problemu. Mi alpinisti i visokogorci to znamo, da je svaki pohod u planinu, a noročito penjanje na ferate, vrlo opasan. Tada smo u toj ogromnoj akciji na Veležu imali prisutnih oko 100 spasitelja iz čak 3 stanice GSSa i dva helikoptera. Teren je bio vrlo nepristupačan i planinarka je srećom spašena kasno u toku noći, nakon nekoliko sati spašavanja“, objašnjava Kajtaz.
Kao iskusni spasitelj i visokogorac, nekadašnji pripadnik specijalnih policijskih jedinica, Eldin je i sam preživio pad sa 25-metarske stijene i zadobio teške povrede grudnog koša i glave, nakon čega se priključio Planinarskom savezu i GSS-u, te danas svoje iskustvo nesebično dijeli i educira nove polaznike u Školi planinarenja i PD Planine. Mnogi i danas ne znaju kako sigurno planinariti, naročito ako su početnici.
Pročitajte više: Revizorica Semra Japalak jedna je od 7 žena iz GSS BiH u akciji spašavanja u zmljotresu u Turskoj
“Imali smo prije dvije sedmice sa PD Planine pohod u Crnoj Gori na Bobotov kuk, gdje sam susreo turiste bukvalno u tenama za hodanje po gradu. Bili su vrlo neoprezni i svojim nestručnim ponašanjem na pohodu su uzrokovali da se sa vrha obruši veća količina kamenja na nas koji smo bili ispod njih. Naših dvoje učesnika pohoda, koji su prošli Školu planinarenja, su se odmah priljubili uz stijenu, kao što su naučili na obuci u Školi i srećom su izbjegli ono najgore. Zato stalno apelujem na veliki oprez na pohodima, jer nikad ne znate ko ide ispred i iza vas, je li obučen za planinarenje ili nije“, naglašava Kajtaz.
BiH mora hitno donijeti državni Zakon o GSS-u
Ono što nakon ovakvih briljantnih akcija, koje ni holivudski scenaristi i redatelji ne bi lako izrežirali, svi čine su pohvale i tapšanja po ramenu sljedećih dana, no uporno se zaboravlja jedna vrlo važna činjenica.
“Naš najveći problem u ovoj zemlji je što ne postoji državni Zakon o GSSu na nivou BiH i što mi u GSS u Bosni i Hercegovini nemamo zajedničku komandu. Mi svakodnevno i nesebično ulažemo naš trud, a često i svoj novac da bi pomogli drugima koji su u nevolji. A pritome naglašavam da mi u GSS-u nemamo nikakav prihod, honorar ili dnevnice za svoj rad i trud. Mi živimo samo od našeg novca i donacija. I hvala svima na donacijama. Ali to nije dovoljno, jer nama treba sistemsko rješenje na nivou države i zajednička komanda, koja će na jednom mjestu imati pod kontrolom i GSS FBiH i GSS RS-a“, poručuje Kajtaz.
Planine, rijeke i jezera ne poznaju granice i vrlo često momci iz GSS-a iz okolne Hrvatske, Srbije i Crne Gore, pa i Slovenije, Makedonije i Kosova surađuju, jer su sve planine na dinarskom pojasu, na potezu od Slovenije do Albanije, na putu Via Dinarica, povezane i ne poznaju državne ni administrativne granice. Žalosno je da sve okolne zemlje imaju važeće Zakone o GSS-u, a BiH je jedina zemlja iz bivše Jugoslavije koja taj Zakon nije izglasala na državnom nivou. Jer, kad se desi nesreća na Jahorini, Zelengori ili Magliću, kad treba dignuti helikopter oružanih snaga BiH ili angažirati neku od jedinica GSS-a, tu nastaje problem ukrštanja nadležnosti službi obzirom na entitetsku pripadnost lokaliteta na kojem se nalazi unesrećeni/a. Zahvaljujući mudrosti i domišljatosti pripadnika GSS-a i iz FBiH i iz RS-a, koji su odavno shvatili da je zajednička dobra suradnja jedino rješenje za njihove logističke probleme, gotovo sve akcije na našim bh. planinama, bez obzira kojem entitetu lokalitet gdje ih obavljaju pripada, bivaju spretno i mudro provedene s najčešće pozitivnim ishodom.
I na kraju će Eldin još jedanput ponoviti kako sigurno planinariti ako ste tek krenuli: “Ako ste početnik u planinarstvu, alpinizmu, skijanju nemojte sami istraživati. Danas ima dosta planinarskih društava koji imaju svoje iskusne licecirane vodiče, a postoji i Škola o planinarstvu i alpinizmu, naročito Škola za penjanje na stijenama, na feratama. Nikad nemojte ići sami u prirodu“.
Photo: Privatna arhiva/FB GSSFBiH/Večernji list
