Zašto je ove nedjelje izaći na glasanje važnije nego ikad prije?

Prije 30 godina kad se država u kojoj smo se rodili mi ili naši roditelji, u kojoj smo tada živjeli naizgled sretni i zadovoljni, rastakala u plamenom ognju ratova koji su je poharali i trajno uništili, naivno smo vjerovali da ćemo vrlo brzo, samo dok se ovi ratovi okončaju ponovno živjeti u sreći i rahatluku.

No, grdno smo se prevarili. Sve se drugačije zbilo i naša je nada naprosto usahnula u ovih 30 godina koje su pojeli skakavci.

Željeli smo puno toga, a nismo dobili ni ono najosnovnije

Odrastali smo skromno, marljivo učeći i skupljajući znanje zato jer su nas generacijama prije nas odgajali da su jedino znanje, vještine i iskustvo koje usput u životu steknemo vrijedni življenja i onoga što u konačnici svog života nazivamo životnim uspjehom. Radili smo vrijedno u ono poslijetarno doba, vjerujući da stvaramo temelje za prosperitetnu i malu, uspješnu zemlju bivajući ponosni na naše sportiste, umjetnike, rijetke naučnike i privrednike, koji su kao i mi istinski voljeli i poštovali ovu zemlju. Bili smo ponosni na prekrasna prirodna bogatstva naše zemlje, od kojih su neka bila zaista jedinstvena u svijetu i nigdje ih drugdje niste mogli sresti do u ovoj maloj zemlji na brdovitom Balkanu. Ponosno smo stvarali neke od najboljih i najznačajijih brandova u ovoj zemlji, od umjetničkih, teatarskih, filmskih, sportskih, privrednih znajući da ovoj zemlji fali tako malo da postane svjetski “hidden jam” u mnogočemu. 

No, svake smo godine doživljavali nova razočarenja. Dok su zemlje u našem susjedstvu kretale sporim ali relativno sigurnim koracima ka progresu i uveliko nas prestizale u najosnovnijim stvarima, koje se tiču legislative i zakonskih okvira za najbanalnije stvari u našim životima, mi smo daleko i uporno zaostajali. Kao da je ta stara, ohrdana mašina koju smo državom zvali istrošila remen na svom mehanizmu i nije umjela naći adekvatnog majstora da je popravi, a ni gorivo koje bi joj osiguralo siguran put naprijed.

Pokušavali smo dovesti najbolje i najinovativnje, najhrabrije majstore iz bijela svijeta ne bi li zahrđalu, ohrdanu mašinu i taj remen na uspavanom mehanizmu opravili, no nije nam uspjevalo. Hiljadu smo pokušaja napravili, brojne svjetske majstore i velemajstore doveli, no nije bilo pomoći. Nikad nismo uspjevali uhvatiti taj potrebni zamajac da se zahuktamo i uhvatimo ritam s onima koji su daleko ispred nas. I tako je naša ohdana mašina posustajala i u jednom trenutku konačno se zaustavila.

Nedjelja…

Pitamo li se zašto ovakva država ne funkcionira?

Godine su prolazile, a mi smo lagano, ali neumitno tonuli u sve veću kaljužu. Iz tog nam živog blata nije bilo lako izvući se van. Propadali smo sve više i zaglavljivali sve dublje. I u neka doba, umorni od životne bitke, nismo stigli primjetiti da su se neki uporni i hrabri uspjeli iz te kaljuže i živog blata iščupati i otići negdje dalje iz naših života i iz naše zemlje. Mnogi naši prijatelji i članovi familije otišli su na neke druge adrese, nekim drugim putevima, njemačkim, austrijskim, švedskim, danskim, američkim, franuskim, arapskim…Umorni od borbe s vjetrenjačama našeg administrativnog i zakonodavnog čudovišta, naročito poslije corona pandemije, nismo stigli primjetiti koliko smo ostali sami, jadni i blatnjavi. 

U međuvremenu do nas su stigle informacije da negdje tamo na nekim drugim meridijanima ljudi rezerviraju put na Mjesec. A mi nismo mogli ni brzim vozom za sat vremena dobaciti do Mostara. A ni do Tuzle. O Zagrebu da ni ne govorim.

Umorni od tog prokletog sindroma “fali ti pečat” i “fali ti papir” za sve što smo radili u našim svakodnevnim privatnim i poslovnim bitkama izgubili smo trku s vremenom, ostarili smo, umorni od ratovanja s vjetrenjačama…

A za to vrijeme “oni” su rastakali sve ono što smo mukom godinama prije gradili…uništili nam obrazovanje, policiju, sudstvo, zdravstvo, poljoprivredu, industriju, potkradali su od svih pa i sebe samih, opustošili sve što je vrijedilo…

Vladaju strahom već 30 godina, plaše nas ujutro za doručak, za užinu, za ručak i večeru, jer drugačije niti ne znaju. Valja im zaštiti svoje kule i gradove, svoja carstva pokradenih i opljačkanih života, dok grabe nemilice i dalje nas plašeći da “samo što evo što s puškom na vrata ne banu”…neki, imaginarni borci za nešto…i tako decenijama…mi propadamo, ne uspijevamo dići glavu iz onog blata u koje smo zaglibili, poslovi nam propadaju zato jer više nemamo kome, ni šta prodati, djeca nam odlaze, a mi smo sve više siromašni, umorni i obespravljeni. A “oni” se bogate, bahato nam se smijući u lice. Jer, upravo smo to zaslužili. Da nam se smiju, jer se plašimo svih i svakoga. I sjene svoje sjene, jer su nas naučili da su u strahu najveće oči…

Nedjelja će, prva oktobarska, kažu metereolozi, biti sunčana, topla. Ustanite naspavani i spremni da hrabro zaokružite opciju koja ne podrazumijeva strah ni ovisnost, opciju koja će nam vratiti osmijeh na lice i pomoći nam da se izvučemo iz onog blata, operemo lice i čista i svijetla obraza krenemo naprijed. Jer to smo zaslužili. Da živimo život dostojanstveno i hrabro, slobodno i gordo, pa makar to bilo i skromno i siromašno, no ponosni i neustrašivi, vjerujući da vrijedimo. I da smo zaslužili život i godine koje neće ponovo pojesti skakavci.

Photo: rtvbih

Ne propustite najnovije vijesti i najave događaja

* indicates required

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE VIŠE

Sestre Irma Krvavac i Erna Saljević: Freya i Anre by Erna...

Iako su obje horoskopske Lavice, kad upoznate ove dvije sestre, Irmu Saljević Krvavac i Ernu Saljević, na prvu biste rekli da se ni “u...